Књижевне новине

Pariski Majski salon 1966.

Muzej savremene umetnosti u Beogradu

ŠIROKOGRUDO otvoren za sve nacionalnosti, što je uostalom tradicionalno za čitavo parisko podneblje, Majski salon je izrastao u značajnu međunarodnu umetničku porodicu u kojoj se, s, jedne strane, ispoljavaju individualne težpje, kreativni dometi pojedinaca a, s druge, to je žiža likovnih zbivanja koja karakteriše umetničku klimu Pariza.

Tako nam se u Beogradu pokazuje u nešto užem obimu, ali u čijem se sastavu nalaze Pikaso, Pinjon, Šnajder, Apel, Jorn, Klave, Poljakov, Labis, Tapijes, Zao-Vu-Ki, Kuto — da spomenemo samo neke majstore međunarodnog ugleda — Majski salon nije mogao izgubiti svoje pravo značenje/ svoju fizionomiju. On i ova-

av, sa šezdeset ı pet autora, nesumnjivo predstavlja trenutno ogledalo pariskog slikarstva, jer, napominjemo 1 to, sva izložena dela skora-

jeg su datuma. Ali baš u toj činjenici nalazi se jedan karakterističan fenomen koji ovo današnje »trenutno« stanje pariskog slikarstva oistovećuje gotovo sa onim profilom jučeranjice, sa onim što smo videli u Beogradu pre nešto više od tri godine na izložbi Savremeno francusko slikarstvo. Dakle, bitnih razlika između onog juče i ovog damas reklo bi se da nema; ukoliko one ı postoje majviše se odnose na izmenjen sastav autora, ali ne toliko i ma njihova opredeljenja, pa su, prema tome, i opšti umetnički tokovi ostali isti.

~ U Majskom salonu, gledanom u, celini, dominira apstraktno slikarstvo koje kao da želi ne samo da očuva dugogodišnju tradiciju Pariza, jednog od najjačih centara apstraktne umetmosli, nego i uspomenu na mjegova konceptualna rešenja negovana u pariskoj sredini. Damas se za nefigurativno slikarstvo u Parizu ne bi moglo reći da doživljava renesansu, kako je to bio slučaj na primer pre deceniju i više. Parisko apstraktno slikarstvo, koje je svakako doživljavalo mene i revolucionisalo plastičnu misao, sada jedri onim utvrđenim i sigurnim vođama, bez neočekivanih kaskada i ncepoznatih·pristaništa. Ovim se naravno me želi generalno osporiti jedna slikarska ekspresija koja ima već svoju bogatu i vrednu baštinu, ekspresija koja sigurno mije iscrpla svoju vitalnost i moć preobražavanja. Ovde se, međutim, pre svega misli na određene varijante nefigurativmog slikarstva koje su očigledno doživele svoj klimaks i sada su na putu akademizacije. U nekim slučajevima njihovo akademiziranje Ubrzano je i zamorom autora koji se prepušta više svojim već postojećim iskustvima, inerciji, nego stvarnom nadahnuću, invenciji i pokušaju da iznova započne svoju duhovnu igru sa Željom da osvoji bar deo neosvojenog. ObnavIjanje po svaku cenu — osobina je onih bez kriterijuma i kompasa a često može biti oznaka za one bez sopstvenog stava, bezličnih duhova, Ali, s druge strane, dugoročna ?onavljanja mogu biti simptom stagnacije, krize... Pogrešno bi bilo, naime, ako bi se na osnovu iznetog donosio zaključak o izložbi Majskog salona kao o likovnoj manifestaciji koja možda nema osoben karakter, svoj visoki nivo i specifična ostvarenja. Ova izložba na jedam način u svom okrilju sve to sadrži. Najvećim delom ona predstavlja homogenu celinu uravnoteženih vrednosti, takvih majstora individualnosti kod kojih nema padova — bar što se tiče slikarske veštine, ananja i sposobnosti da začeto završe dosledno „svojoj „dosadašnjoj izrazitosti. Zaista, tu nema šokova ni vidnijih novih nagoveštaja, pojava koje u ovim frenucima označavaju nmajsvežije izraze plastične misli. Ovo iznosimo, tim pre, što je u pitanju jedna reprezentativna izložba iz evVropske umetničke matice u kojoj su tokom našeg stoleća, pa i ranije, srušene mnoge konvenmncije i rađali se novi moderni pokreti.

Najveći broj slika zastupljenih u Majskom salonu nalazi se u sferama nefigurativnih rešenja, kako je već i naznačeno, u domenu takozvane osećajne apstrakcije ispoljene u dvema varijantama: apstraktni ekspres onizam i lirska apstrakcja. Intenzivni koloristički namazi slobodnih pastoznih formi i poteza, dramska intonacija i, uopšte, jedan robusniji tretman karakteristični su za predstavnike apstraktnog ekspresionizma, a najeklatantniji njegovi predstavnici, koji izražavaju svoje poznate specifičnosti, su „Apel, Jorn, Pinjon, Silva. Među slikarima koje treba spomenufi u sazvežđu lirske apstrakcije, čije kompozicije ođišu jednim nežnijim prosedeom, intimnijim doživljajem okrenutim imaginarnim prostorima, nalaze se Tabuki Jase, Francisko Bores, Šnajder, Zao-Vu-Ki, Žan Degoteski, Bata Mihajilović, Zoran Mužšić. Svaki od njih na svoj način reflektuje svoje plastično i emocionalno težište, bilo na planu problema svetlosti, materije ili difuznog tonskog zvuka. U obe spomenute grupe, kod izvesnih, mogu se naslutiti ı daleke aluzije na viđeni svet.

Figurativno slikarstvo, koje je gotovo sve nadrealnofantastičnog karaktera, nalazi se u senci apstrakcije — i brojem radova i njihovim dostignućima. Sem rafinovanog Labisa i frapantnog Kutoa ostala dela mahom se nalaze u granicama usiljenog humora. Dosta usamljeno deluje izloženi portret doajena moderne umetnosti Pikasa, stvoren njemu svojstvenim duhom, izvanredno senzibilan, lako izveden u jednom skicuoznom maniru,

Vladimir Rozić

inostrane |

DI

Dr Ina TUN i BRODA i

Iı ANTI-BREHT

BURGTEATAR. JEDINI

ZAVRŠILA SE pozorišna sezona, prošlo leto sa pozorišnim predstavama na bečkoj periferiji i u očekivanju nove pozorišne sezone u Beču ponovo počinju razgovori o pozorištu i o pozorišnoj sezoni koja je ostala iza nas. Pozorište još uvek daje kulturni profil ovom gradu i njegovi intelektualci najviše su vezani za teatar. Pod utiskom da u svetu, negde podzemno a negde otvoreno, nacizam Ponovo OŽiVljava, u Beču su nastale diskusije o nesavladanoj prošlosti i čak i ona pozorišta, kao na primer Burgteatar, za koja su svi politički razgovori na pozornici bili tabu, uzimaju tičešće u ovim diskusijama. Kako Burgteatar, koji. dotira ministarstvo prosvete koje je u rukama katolika, tako i Folksteatar, koji dotira bečka opština koja je u rukama socijaldemokrata, počinju da bivaju i politička pozorišta u jednom specifičnom smislu te reči. Folksteatar je u svome repertoaru tražio dela koja bi pred-

NE PRIHVATA BREHTA

stavljala obračun sa »nesavladanom prošlošću“ i bavio bi se temom »Hitler i mi«. Burgteatar ı Jozefštatteatar, koji je svojevremeno osnovao Maks Rajnhart, svojom repertoarskom politikom kritikuju izvesne deformacije u socijalističkim zemljama prikazujući starijeg Sartra

i dela Gintera Grasa koja su novijeg datuma,

Razume se da se oni ne zadržavaju samo na tome nego se vraćaju i starim temama, Grilparceru, dramatičaru stare Austrije, Čokoro: vom rekvijemu nad propašću stare Austrije i sve to daje mogućnosti za razne polemike i diskusije. .

U stvari, polemike ove sezone imaju svoje korene u prošloj. Sve je započelo u vreme brikazivanja Hohutovog »Namesnika« u Folksteatru. Tom prilikom u prisustvu autora izbio ie jedan mali skandal i desilo se nešto što je za bečku publiku neuobičajeno, U dvorani su se čuli glasni protesti protivu Hohuta i još

glasnije pohvale u njegovu slavu. Pozorišni ljudi su primili ove demonstracije sa zadovolj, stvom jer se najzad našlo dramsko delo koje je moglo da pokrene i poslovično pristojnu bdčku publiku na bučnija reagovanja. Kasnije se na sceni pojavio Ajhman, najpre u drami F. T. Čokora »Znak na zidu« koja je izazvala velike i literarne i političke diskusije, Čoko. rova drama predstavlja kombinaciju srednjovekovnog moraliteta i savremene moderne drame rađene realističkim metodama. Čokora ne interesuje samo duša masovnog ubice, nje. ga MEROONU i duše njegove dece, duše Koje pobeđuju ili nastavljaju nasledstvo otaca, ovoj sezoni Leon Fp, direktor YFolksteatra postavio je Hiphartovu »Hroniku o Joelu Brantu« u kojoj se ponovo javlja Ajhman na pozornici. To je ona epizoda, istorijski autentična, kada Ajhman pregovara sa saveznjcima o zameni jevrejskih deportiraca za kamione koji' su mu potrebni. Režija ove predstave bila je majstorska i istinita do te mere da publika meke scene nije mogla mirno da pod. nese.

Sigumo je da toliko hvaljeni i toliko osporavani Breht nigđe u svetu nema toliko mnoga protivnika i toliko malo pristalica kao o je to slučaj u Beču. Nije reč samo o bečkoj

ublici nego i o onim stručnim pozorišnim rugovima. Dugo vremena. diskusije su se vo. dile oko toga da li Brehta uopšte treba prikazivati ,ili ne, što je praktično značilo da su bečka pozorišta Brehta ako ne bojkotova. la, a ona sigurno ignorisala. Prvo bečko Dozorište koje je pokušalo s Brehtom bilo je po. zorište Stele Kodman »Teatar hrabrosti«, alj to je bilo još za vreme savezničke okupacije Austrije. Prvi put posle 1947. godine na ovoj istoj sceni prikazano je Brehtovo prikazanje »Strah i beda Trećeg Rajha«. Ove sezone jg. vila su se i neka druga pozorišta koja su Dole: la da prikazuju Brehta; najpre njegovu dra. mu »Rase«, a onda drame njegovih sleđbenika Briknera, Hohveldera, Čokora i Horvata, koga neki stačitra u najznačajnijim dramatičarem savremene Austrije. Folksteatar se prvi osmelio da iziđe pred bečku publiku s Brehtom, Došla je najpre »Majka hrabrost«, a zatim mjuzikholu prilagođena „Opera za tri groša“

'i agitpropska didaktička drama »Sveta Ivana

od Klanica«. Ovaj komad deluje malo staro. modno, ali se u njemu, baš blagođareći tome oseća dramatska, dijalektička i pesička sna. ga Brehtovog teatra. Eksperimentalno-avangardni teatar »Komedijaši«, koji vodi daroviti austrijski pesnik Koni Hans Majer prikazao je nekoliko Brehtovih komađa na svojoj sceni, Program je bio sastavljen od starih ala: pesama raznih naroda i dopunjen agitpropskom dramom Berta Brehta »Puške gospođe Ka· rar«,

Kao što se vidi Breht je prestao da bu bauk za bečku publiku. Jedini je uticao ostao dosledno antibrehtovski. U trenutku kada je Folksteatar otkrivao bečkoji publici Brehta, Burgteatar je na vrhuncu pozorišne sezone doneo jednog izrazitog antibrehta. To je drama Gintera Grasa »Pokušaj plebejskog ustanka«, Interesantno je da Burgteatar, kada odbija da prikazuje Brehta, razloge za to. traži u austrijskom mirovnom ugovoru koji sadrži »obavezu političke neutralnosti Austrije. Rukovodilac ovog teatra dr Heer izjavio je jednom pri· likom. da je zadatak pozorišta da uznemj. skandalom, da izazove gledaoce da rešcUl Ms izgleda da je, takav skandal. trebalo da bule Grasov dramski prvenac. Ova drama, iako nije uspela ostavila je određeni utisak i smatra se da je jedan od najzanimljivijih događaja bečke pozorišne sezone. U drami Gras se ne bavi Brehtom dramatičarom nego Brehtom čove· kom. Radnja se događa na pozornici za vreme probe za Brehtovu obradu šekspirovog »Koriolana«, baš onoga junskog „dana 1953, godine, kada je u Berlinu slomljen junski ustanak. Radnici pozivaju šefa pozorišta da im se priključi jer su oni neuki i anonimni i potrebni su im njegov ugled, glas značajnog čoveka i njegove parole. Šef okleva, raspet između pozorišta i stvarnosti izgubio je vezu sa narodom u čije je ime govorio čitavog Živofta. Posle poraza ustanka poražen je i šef,

Teze drame su «problematične ali tome uprkos ona dobrim delom izražava trenutno raspoloženje koje u Beču vlada prema Brehtu i njegovom teatru. Dok je kritika, sem izra· zito reakcionarne, Grasov dramski tekst Osudila, dobar deo publike napuštao je Burgteatar zadovoljan što se našao neko ko će i mora: listi Brehtu održati moralnu pridiku.

MRĐU RAZLIČITIM PRISTUPIMA fenomenu jezika dva se izdvajaju svojom opštošću, svojom relativnom uzajamnom suprotstavljenošću, i

· činjenicom da ne predstavljaju direktno preu-

zeto i suštinski nepromenjeno nasleđe ranijih epoha već rezultat novih načina mišljenja i novih pravaca istraživanja koje je doneo dvadeseti vek. Govoreći uslovno i uopšteno, iuznapomenu da ne mislimo na tzv. antropološku odnosmo matematičku lingvistiku, koje su zasebne uže discipline u okviru širokih pristupa koje imamo na umu, jedan od njih možemo nazvati antropološkim a drugi matematičkim, Prvi je pristup empirijski, i u jeziku vidi jednu vrstu opažljivog ponašanja; drugi je aksiomatski, iza njega je jezik sistem međuzavisnih jedinica čijim funkcionisanjem upravlja skup apstraktnih pravila. Dok se u prvom slučaju sve zasniva na terenskom radu, dakle na zapisivanju i opisivanju živih i često nepisanih jezika i dijalekata, u drugom se feži ka opštim pojmovima i kategorijama. Na jednoj strani se radi analitički, polazeći od principa da za strukturu bilo kojeg DOjedinačnog jezika nije direktno relevantna struk iura bilo kojeg drugog jezika,ti. da svaki jezik ima svoje sopstvene jedinice i kategorije; na drugoj strani postupak je sintetički, i tu se ide za izgrađivanjem opšte teorije o lingvističkoj strukturi koja će omogućiti da se objasni samosvojno ustrojstvo svakog jezika na koji se naiđe i za koju su, prema tome, strukture pojedinačnih jezika samo posebni slučajevi izvesnih Op štih načela jezičkog strukturisanja. Prvi pristup u velikoj meri se oslanja na antropologiju i druge discipline koje istražuju razne vidove ljudskog ponašanja, a drugi naročito na matematiku i lo-. gistiku, \ i | Antropološki i matematički pristup jeziku imaju i svojih sličnosti, od kojh je najvažnija ta što su oba primarno sinhronična; ova odlika vazdvaja ih od primarno dijahroničnog filološ-

kog pristupa, posvećenog proučavanju pisanih ·

tekstova na raznim i česfo mrtvim jezicima i

POLA VEKA

Ranko BUGARSKI

\vezanog za istoriju i arheologiju, koji je obilato zastupljen i u naše vreme ali koji je u svojoj biti samo nastavak neogramatičarske tradicije iz druge polovine prošlog stoleća. Oni su i međusobno povezani: i za zapisivanje novih jezika neophodno je da lingvist raspolaže jednim pojmovnim okvirom koji će mu omogućiti prodiranje u strukturu ispitivanog materijala, a s druge strane jedna opšta feorija o strukturi jezika može se femeljiti samo na empirijski posvedočenim datama iz velikog broja različitih jezika, Međutim, iako na ovaj način srodni i ovisni jedan o drugom, ovi pristupi dovoljno se međusob no razlikuju da bismo mogli govoriti o njihovim drukčijim i ne retko oprečnim ciljevima i metodologijama. Danas svaki savremeno opremljen lingvist, bez obzira na užu ličnu orijentaciju, mora da ima u sebi ponešto i od antropologa i od malematičara; ali u vreme kad su najbolji lingvistički umovi radili na formulisanju i diferenciranju ovih pristupa bilo je veoma teško stajati na obe strane. Jedan čovek u tome je uspeo, utoliko što je, udarivši temelje matematič kom pristupu, dao snažnog podstreka i antropološki usmerenim istraživanjima; to je bio PFerdinand de Sosir (1857—1013), profesor na Sorboni i s Ženevi, čiji posmrtno objavlieni „Kurs opšte lingvistike« ove godine navršava pola stoleća svoje. nezamenljive i stalno žive Dprisutnosti u svetu lingvistike.

Jezik je sistem znakova sa društvenom fun" kcijom komunikacije. U ovoj dobro poznatoj definiciji, koja sažima Sosirovo shvatanje jezika i koja je danas široko prihvaćena, zastupljeni su ključni elementi obaju naših stanovišta, Jezik se tu sagleda kao forma, ali forma koja ima svoju jasno određenu funkciju; maglasak'. ma njegovoj formalnoj, „matematičko-simboličkoj strani kombinuje se sa svešću o njegovoj fun" kcionalnoj, antropološko-društvenoj ulozi i SVI“ si. Po svom duhovnom opredeljenju teoretičar i apstraktan mislilac, de Sosir je prvi u savre“ menom svetu i na savremen način formulisa0 stav prema jeziku koji smo nazvali matematičkim; tu je njegov doprinos nesumnjivo najveći, i on je pravi inspirator i pokretač teoretičara strukturalizma od Trubeckoga i HjeImsleva d? Amerikanca Noama Čomskog, čoveka koji je us” peo da u poslednjih nekoliko godina osetno „matematizuje“ tradicionalno „antropološkuć, 58” pirovsko-blumfildovsku lingvistiku svoje zemlie. Ali njegov glas odigrao je, bar u Evropi, Ve” liku i možda presudnu ulogu i u procesu Rkonsolidacije antropološkog gledišta, koje je imalo i?vesnu {vadiciju još od vremena Vilhelma fon Humbolta i za čije širenje najviše zasluga Ima znameniti sociolog Emil Dirkem. de Sosirov 88" vremenik i izvor poneke od njegovih ideja 0 društveno-komunikacionoj funkciji ljudskog jezika.

KNJIŽEVNE NOVINE

\