Књижевне новине

DMRIT III

NAJTEŽI i ujedno najbitniji zadatak svake filozofije, ili još bolje, filozofije uopšte, jeste: shvatiti istorijsko vreme i orijentisati se u njemu. Flozofija to mora ako hoće da sačuva svoju odvažnost pred bitnim, pred iskonskom »teškoćom iz koje se začinje«, ako hoće, u slutnji i iskustvu one moćne, omopućavajuće biti da bude savremena, a to znači, mogućna, Ta bit jeste ono na čemu i po čemu jesmo i možemo biti ljudi dostojni svoje uvek ugrožene, neosigurane ljudskosti. Eto iz čega upravo izvire snaga i napor svake istinske refleksije da se u tesnim granicama vlastitog vremena prostora antitetički uzdigne iznad „wuke sadašniosti, kao anti-sadašnjost i slutnia izvorne sveukupne vremenosti. Stoga misao (ili besmisao) jednog vremena nije ništa drugo nego to vreme izraženo u mislima (Hegel). Na međi smisla i besmisla leži pravi zavičai mišlienja: u:smislu čovek neprekidno svija svoi kosmos; besmisao, taj drevni razbojnik u senci, uvek preti da ga rasprši u haos. Ali ma koliko misao bila misao svoje epohe, ona ie, u pobuni protiv besmisla vazda nošena vizijom idiktatom buduće,g i onim još ne iznađenim u kome se moramo naći. -

Doduše, misao, ili još bliže, filozofija i umetnost, ne menjan neposredno svet, one samo Drisno osluškuju otkucai iskona. ı preko horizonta epohe, u izmaglici budućeg, naziru viziju novoga i njegove kovače na delu. No, ako su one stvarno u dosluhu sa novim. ako ukazuiu na ono u zbivaniu za šta se treba opredeliti, ako naznačuju puteve kojima treba krenuti, onda i one, intencionalno sa-učestvuju i su-deluju u istom humanom prostoru prevratništva zajedno sa onima Koji praktično — revolucionarno rade na poslu dovo đenja istinskog ljudskog zavičaja »pod krov«.

Tako je i Marks, misleći epohalnu misao koju još niie mislio niko i osluškujiući govor i bilo bića »koie još nije« (Bloch) započeo »menjanje sveta«, stvarajući viziju kojia žestoko maenetizuie revolucionarnu misao i akciju našeg doba. Time ic konačno otpečaćena taina istorije i njene emancipacije, tajna reintegracije čoveka i resurekcije prirođe. U dovršenom identitetu naturalizma i humanizma leži »istinsko yrazrešenie spora između egzistencije i esencije, između omredmećivania i samonotvrđivanja, između slobnde i nužnosti, između individuuma i roda« (Marks).

U ovom kontekstu i na ovakvim pretposfavkama, Pejović ie, kako sam kaže, pokušao da »neka stara filozofska pitanja rasvijetli na nov način, pristupaiući im sa stajališta suvremenog mišljenia i iskustva poviiesti druge polovine (nodvukao D. S.) dvadesetog stoljeća..« Ovo iskustvo, da kažem odmah, pokazalo se kao bogato podsticajno i inspirativno

vrelo za razmišljanje o putevima i sudbini fi-

wzAN_AA_CZAAI_J_JICVIL LIL o Kera ar mana anya era reeieiar aZirirON ziri rare aan eure area rio eri ee JI a ii ai aa

'KREACIJU SOPSTVENE, UMETNIČKE, pa i više, ako hoćemo, realnosti, pesnik doseže, pored ostalog, posmatrajući svet i čovekovu egzistenciju u njemu iz specifičnog ugla, kroz posebnu prizmu, recimo. Svaka njegova nova knjiga, a pokadšto i svaka nova pesma, novi je elemenat za pravdanje postojanja te realnosti, elemenat koji je detaljnije osmišljava, čini slo-

· ženijom i životnijom, tako da se njegovo delo razvija poput obrnute piramide. Njen najviši sloj ujedno je i najkompleksniji... Dešava se, isto tako, da pesnik svoje početno saznanje osvetljava elementima iz različitih sfera i tako ga obogaćuje. Evolucija u pesničkom stvaralaštvu, dabome, ima raznih i nebrojeno mnogo. Ova dva karakteristična primera spomenuta su stoga da bi čitalac, suočen sa konstatacijom da Aleksandar Ristović spada u onu prvu vrstu pesnika koji su stvorili svoj karakterističan svet, fikciju svog sveta zapravo, koja se u bitnim osobenostima ponavlja, bio načisto o čemu je reč.

_ Ristović je, naime, i dosad gledao, video i izricao svoju pesničku viziju smatrajući svojom vokacijom ovekovečenje fenomena. prirode, prožimanje tog kompleksa pesnikovom ljubavlju i osećajnošću, njegovim senzibilitetom prijemčivim za najtananije damare nedostupne obi-

im smrtnicima. To je bilo jasno posle prvih dveju njegovih knjiga (»Sunce jedne sezone«

lb OCD LJ Jdđ7_____ o II III

MILAN ŠEGA predstavljen je čitaocima sa srpskohrvatskog jezičkog područja jednom knjigom koja može u priličnoj meri da ga reprcžentuje i iz koje možemo da sagledamo njegovu terarnu fizionomiju. Formalno, Šega se kreće U tradiciji slovenačke realističke pripovetke na koju je snažan uticaj izvršila impresionistička proza Ivana Cankara. Njegove kratke priče imaju nešto od cankarovske atmosfere kao što i Tjegov doživljaj detinjstva ima ponešto od camarevskih štimunga. Ali za razliku od Cankara, koji je u svojim kratkim pričama više analizirao sebe nego ostali svet, i više želeo da fiksira one nutke kada se dečak svesno ili nesvesno O druge ogrešio i prema drugima pogrešio, Šegin dečak radije beleži one doživljaje kada su se Ugi o njega ogrešili i ranili njegovu detinju dušu. Ima nečega bolnog u tom doživljaju deinjstva i svet detinjstva u Šeginoj interprectaCiji nije nikakav veseli čarobni svet, svet bezTige, nežnosti i blagosti nego svet neobjašnjiVOg bola i bezrazložnih strahova pred životom U kome se događa mnogo štošta što dečak nije M slanju sebi da objasni. Jedan preosetljiv deČak bačen je u jedan svet koji nema vremena, želje, da vodi računa o njegovoj osetljivosti, U svet koji nema volje da se bavi suptilnostima ler je isuviše zauzet sobom i svojim problemi: Dečak u tome svetu od prvog trenutku polaje stranac koji je u jednom .trajnom, potmu9m, ali opasnom, konfliktu i nesporazumu sa ŠVojom sredinom. I kada taj dečak odraste, on Ostane isto tako preosetljiv čovek za koga je etinjstvo neiscrpna riznica razloga za bol ı patlju. Ranjen u životu i životom čovek se okreće Stinjstvu i u tom detinjstvu pronalazi nove loge za nova nezadovoljstva: Nije reč o nekom izuzetnom egocentriku, jer

Šegin dečak, koji ima različita imena, ali je KNJIŽEVNE NOVINE

biti

lozofije i ljudskog opstanka, o korenima nesporazuma koji ih nedijaloški razdvaja i koji se zove kriza. Ali kriza čega? Da li filozofije samo? Ili sveta čijoj krizi filozofija dodaje i svoju?

„U ovoj knjizi, koja nosi karakterističan i primeren naslov, Pejović, uglavnom, tematizira iri osnovna problemska kruga. U prvom delu knjige otkriva neke fundamentalne pretpostavke savremenosti kao izvora moći i nemoći filozofije, koje se javljaju u vidu nauke, tehnike i politike. U drugom delu analizuje neke suštinske socijalne dileme epohe izražene u protivstavljaniu »masovnog društva« i prave ljudske zajednice, nastojeći istovremeno da u toj relaciji situira problem inteligencije i njene uloge. Treći deo, mada samo prividno nezavisan, donosi niz suptilnih refleksiia o odnosima savremene umetnosti i estetike.

Jasno je, po prirodi stvari, da se na ovom mestu ne može čak ni nagovestiti sva mnopgostruko složena problematika ovih eseja, u kojima se, nakon stupnjevitog, heurističkog i svestranog opkoljavanja osnovnog jezgra Onog što je stavljeno na tapet analize, stiže, uvek na nivou eksplicirane problematike. do rešenja kao časno izborene nagrade. Doduše, da bi se istakla i procenila vrednost nekog rešenja trebalo bi, u skraćenju, rekonstruisati teorijski hod do niega, a to je u ovom času nemoguće. Ovim hoću samo đa upozorim, pored ostalog, i ma »formalnu«, egzekutivno-metodološku vrednost ovih eseja, po čemu takođe spadaju u privilegovano sazvežđe naše filozofske esejistike. U Pejovićevom rečniku postoje reči koje pĐo svom značeniu i nabojiu imaju snagu simbola. One na odlučan način imenuju smisao nečeg. Ako se reči takve nosivosti pronađu, uzajamno omoguće i obogate, onda one svojim

kao

»VENČANJA«,

i »Ime prirode«). Posle treće (»Drveće i svetlost unaokolo«) unutrašnji pesnikov sklad se u izvesnom smislu pomerio, što je uticalo i na njegovu ekspresiju. Ali, njegov stilski postupak, jedna vrsta naracije sa elementima retorike, postao je još markantniji. Kakve god, intimno, bile pesnikove dosađašnje faze, knjiga »Venčanja« dokazuje da je Ristović svoje viđenje sveta svesno i uspešno proširio do

Milan Šega:

uvek u suštini isti, i onda kad je dete i kad je odrastao čovek, ima razumevanja za bolove drugih ljudi ukoliko im on sam nije naneo bol. 'To je sklonost da se život posmatra bezrazložno bolno kao izvor i vrelo svih različitih bolova. Nešto gorko, oporo, izbija iz svake Šegine priče i zaokuplja čitaoca i onda kada se rastaneč „od Šegine knjige. U isto vreme ta gorčina Je toliko funkcionalna i toliko shvatljiva da čitalac ne može da se ne preda nekoj atmosferi umora i beznadežnosti i sigurno je da, ako bismo govorili na onaj način na koji se u literaturi gOvorilo pre pedesetak godina, Šega ume površnom čitaocu da pokvari dobro raspoloženje. Kod šege

· pesimizam nije nikakav filozofski ili životni stav. ·

Kod Šege je u pitanju jedna prevashodno tragična vizija sveta i celokupni Šegin svet je prirodno predodređen da bude izvor svega onoga

Poezija

Kako istinski

Danilo Pejović:

»PROTIV STRUJE«,. »Mladost«, Zagreb 1965.

međusobnim odnosom mogu da ukažu na celokupno bogatstvo odnosa aktualnog i mogućeg. Dve reči koje, na primer, najsržnije izražavaju Marksovu „misaonu poruku i njegov odnos prema postojećem — jesu filozofija i revolucija. U njima se prepoznaju teorijski i praktični imperativi savremene (pred) istorije, u kojoj Marksov zahtev za »ostvarenje filozofijee prerasta od revolucije u filozofiji u filozofiju revolucije. Nemoguće je stoga govoriti o savremenosti a ne govoriti o Marksu i jedinstvu njegove misli. Zato i Pejović razara dogmatsku skasku o metamorfozi, o inkoherenciji i raskolu između »mladog« i »starog«

· Marksa, o nekakvoj tobož ranoj i romantičnoi,

humanističkoj ekstazi koja će u toku saznania i godina biti zaboravljena u znaku navuštania filozofije zarad ekonomije i politike. U skladu sa onim što je najživlje u marksizmu danas, Pejović smatra da ništa tako ne. veže Marksovo delo, od početka do kraia, kao ova stožerna misao o ostvarenju filozofije, prisutna u svim njegovim fazama i varirana. u raznovrsnini ferminima i kontekstima počev od kategorija i analiza otuđenja, postvarenja, fetišizma robe, borbe za skraćenie radnog dana, dakle, u svim njegovim »Kritikama«, sve do »Kritike gotskog programa«. Svaka stvaralačka interpretacija ' grandioznog: Marksovog opusa „morala bi da prepozna ovu fundđamentalnu misao. Jer, misao o ozbiljenju filozofije ne znači u Marksa ništa drueo nego misao da »filozofiju treba uzeti ozbilino«. To. je Marksov Đrometejizam. Otuda je Prometei Marksov najmiliji mučenik u filozofskom kalendaru. Međutim, novovekovna filozofija izneverava svoju prometejsku misiju, pretvara se u funkciju građanske ekonomije, a kao egzaktna

nauka o tehničkom gospodarenju, raspolaganju i korišćenju svega što jeste, regredira od

magija

Aleksandar Ristović:

»Nolit«, Beograd 1966.

tog stepena da bi svako novo parcijalno osvetljenje bilo besmisleno, On je dospeo do sagledavanja totaliteta života. A budući pesnik koji je svestan da efektna poezija podešava svoju dikciju tako da izabrane reči usmeravaju čitaoca na stajalište sa koga je pesnik viđeo »temu« i iz koga ta tema treba da bude viđena,

on traži sredstvo koje bi vezu između teme i sopstvenog Stajališta učinilo zanimljivom, a

Iz sveta detinjstva,

»DEČAK SA SVIRALOM.«, »Nolit«, Beograd 1966.

što će čoveka izuzetne osetljivosti i jako razuđenog. senzibiliteta boleti i pogađati. i Možda nije uputno na osnovu prevođa, ma koliko taj prevod bio dobar, i ma koliko jezik sa koga su priče prevedene bio našem srodan, davati neku precizniju ocenu vrednosti ovih Šcginih priča. Ali, iako to nije uputno neke konstatacije čine nam se neophodnim. Šega u podjednakoj meri neguje i kratku i dugu priču. Njegove kratke priče su bolje od njegovih dugih priča. Ponekad izvesna razvučenost u dugim pripovetkama osetno smeta čitaocu, opširno razglabanje i razvijanje istorije glavnog junaka, pomalo, usporava tempo i ritam radnje i čitalac oseti da bi sve to moglo da se kaže bolje, da se govorilo kraće. Ja sam svestan tog: da Šega mnofo štošta od toga čini svesno. Ali, osećanje unutrašnje dosade njegovih junaka Šega ne mora baš uvek da sugeriše sredstvima

HOWaree prs air Syajyiaarryapaı Lara za SJ 1 Kr OOEr ee ru a o aza — umu uuu er e erna AC Se: misli oslobođenja u nauku iskorišćavanja. (Ovaj mentalitet gospodarenja može se, po Horkheimeru, pratiti retrogradno do prvih poglavlja Genezisa). Filozofija je tako »postala u najvišem smislu ne-ozbiljna: i dalje je propovedala slobodu u svetu rob4 i ropstva«. Hegelova filozofija je samo završeni umni izraz neumnosti građanskog sveta. Otuda Marksov obrt znači vraćanje filozofije velikoj humanističkoj tradiciji antike: Ali tek sa dezalijenacijom sveta realizuje se pravi smisao filozofiie koji je ona u tom radno-ekonomsko-tehničom svetu izgubila. Iskrsava odlučno pitanje: Nije li Marksov program izmene sveta samo zahtev za doslednom „yrealizacijom filozofije njegovog učitelja? Pejović veoma lucidno ı prodornom „analizom dokazuje da baš ovde leži spekulativna tajna ekvivoknosti Marksove poruke, ona bitna dvosmislenost koja otvara mogućnost njenog dvostrukog tumačenja. Jedno tumačenje shvatilo je i proglasilo Marksa tehničarom, vesnikom i filozofom tehnike. Taj koncept, praktično-nolitički primenjen, izazvao ie neslućene istoriiske posledice, a sam marksizam učinio nehWogenom teorijskom svešću današnjice. Druso tumačenje nastoji da pronađe integralnog i aulentičnog Marksa ı preko njega bitni smisao filozofile koii ie ona u postprčkom razdoblju izgubila. Očigledno: »Jad naš nije prčki« — rekao bi V. H. Odn. U ovom svetlu Marks će i samog Hegela videti kao pozitivistu, kao mislioca otuđenog sveta koji tek samoukidanjem može postati istinski zavičaj čoveka.

Na žalost, omeđen prostor ne dopušta da se povede temeliniji razgovor o vrlinama i manama ove knjice, mada ona to na svaki način zaslužuje. Ali ja bar podsećam i upozoravam ma nju, inače nepravednn okruženu ćutaniem. Podsećam na njen kritički zamah koji često vara i mašu konkretnu situaciju, jako pokadšto završi u kontemplativnoi i neutralnoj akribiji. Podsećam na noseći opled koji se zove »Prijenporni Kukač«, na briliantno prosleđenu Lukačevu misao i visprenu kritiku njegovog shvatania dijalektike i totaliteta, na umno ı britko poentirano pitanie »Čemu inteligenciia«, naizad na eseie o »Moći i nemoći filovofiie. Tehnika i metafizika« i na nekn vrstu filozofskooe mutonjisa koji nam vmečatliivo dočarnva zavični zahuktale tehničke frenezije (»Amerika kao iđeal«\. Cela mi kniisa. tako, svoiim mnaiunmfrašnjiiim glasom, sugeriše da bitnost onopa što ie bilo i što biva leži u bndnćnosti koia se kvoz oriimšku Imao mašinnm i dobošn i zastrašuinći dim »pečurki« stidljivo oglašava u filozofiii i mmefnosti. Ter one prve razapiniu ono utopjisko, kanfnvski zvezdnno nebo nad nama a novi »grčki život« i ljudske pejzaže opstanka.

Dobroslav Smiljanić

samo po sebi bi bilo adekvatno toj vezi. Otud ono što nalazimo u knjizi »Venčanja« i nije poezija. u pesmama, već poezija koncipirana kao himnični govor o. prirodi, prirodnosti, o čoveku i humanosti, o svekolikom jedinstvu raznorodnih pojava u životu. Rekao bih čak, to je poetska naracija koja se doima kao iskonska poezija (»Vidim prastar način stvaranja knjige koji me čini radosnim...«) koja svojom savršenom prirodnošću domaša i premaša sve efemerne teorijske koncepcije imajući smelosti i moćnosti da bude skokovita, prividno alogična, i dekomponovana, a u stvari tako složena. Prepuštaiući se Ristovićevoj verbalnoj reci mi se bližimo životu i uveravamo se da njegov pesnički govor

Vidim more ispljusnuto jednim zamahom iz džinovske posude i materiju izranjavljenu šibama i svetlošću:

vidim ostatke talasa u fvojoj večerhjoj haljini i bočicu koju držiš u ruci začepljenu prstom;

vidim knjigu prirođnih utisaka sa mestima obeleženim žitnhim klasom u sredini; vidim povlačenje vode, jahuarsku ružu pođ krstom, vidim tela čoveka i žene u mreži

za ptice.

Vidim žito i pesak divljeg jata nad večer-

Nastavak na 4. strani

Bogdan A. Popović

koja su možda još dosadnija od junakovih osećanja. Tu je reč o svesnoi dekompoziciji klasične realističke pripovetke koja treba da govori o jednom razorenom životu ı o jednoj svesti koja nije ostala netaknuta tim razaranjima. Ali, to Šega ne postiže uvek u dovoljnoj meri i kada to ne postigne njegovim dugim pričama ne mogu se dati oni komplimenti koje bez ikakve rezerve možemo da damo njegovim kraćim pričama. Njegove kratke priče su primer pripovedačke veštine, primer kako se sa malo reči može reći dosta. Jer Šega, kada se odluči za kratku priču, odbacuje sve ono što bi moglo da smeta, ograničava se na najneophodnija saopštenja i ostavlja čitaocu da mnogo štošta podrazumeva. Takva proza nužno aktivizira čitaoca, prisili ga na neku vrstu identifikacije sa onim o čijoj je sudbini reč u Šeginim pričama i tom dečku koji širom raširenih očiju posmatra sebi neshvatljivi svet, pokloni sve svoje simpatije i svoje razumevanje.

Pred nama je jedan pripovedač nejednake snage i nejednakog daha. Kada se susretnemo sa. Jednom takvom knjigom onda je u svakom slučaju bolje ceniti pisca po njegovim rezuitatima nego po njegovini promašajima. Kraike priče Milana Ššege čitaoci će i ceniti i voleti ı čitati. Duže priče pročitaće sa interesovanjem i izvesnim naporima, ceniće po koju od njih, ali će im se nerado vraćati jer će im se učiniti strašno običnim i svakidašnjim. Ali ako u jednoj knjizi od sedam priča pronađemo četiri u kojima ćemo uživati, onda je to pre uspeh nego neuspeh jednoga pisca o čijem smo glasu slušali mnogo više no što smo imali prilike da se upoznamo sa njegovim književnim delom.

Pripovetke Milana Šege preveo je Ljubiša Đidić.

' Predrag Protić

3