Књижевне новине

e

IZLOŽBA »LADE« Umetnički paviljon Cvijete Zuzorić na Kalemegdanu

OD SVOG OSNIVANJA i u toku dugogodišnjeg postojanja »Lada« je uglavnom okupljala sli-

kare formirane na impresionističkim iskustvi-. ||

ma — njeno već tradicionalno postojanje ispo· ljavalo, je i vernost prema tradiciji. Nešumnjivo je da su slikari »Lade«, izvesni više izvesni manje, dali svoj doprinos beogradskom slikarstvu dvađesetog veka, kao što i »Lađa«,

uzeta u celini, ima svoju ulogu u tom smislu. M

Ali je isto tako nesumnjivo da je »Lađa«, u ovom našem vremenu, odveć bledo ćvocirala prošlost. Neđavno je, međutim, »Ladi« pristupio veći broj poznatih beogradskih slikara i vajara srednje i mlađe generacije sa lepim pobuđama da je Oosveže.

Sadašnja izložba »Lade«, u ovako znatno dopunjenom sastavu, pokazuje veliku ozbiljnost novopridošlih članova, njihove stvarne želje u podizanju nivoa i aktualizovanju »Ladinih« iz-

ložaba. Ovo kažem, svakako, na osnovu ra- |

dova kojima su oni predstavljeni na izložbi. Naravno, na čelu sa delima Bete Vukanović zastupljeni su radovima i dugogodišnji verni članovi »Ladc«: skoro preminuli slikar ŽivO• rad Nastasijević, zatim Leposava Pavlović, Bora Stevanović, Jelisaveta Petrović, Jefta Perić,

Olivera Vukašinović, Živko Stojsavljević, Ana |

Marinković i pridošli članovi koji su predstavljeni svojim najnovijim ostvarebjima. Od slikara to su Mića Popović, Ksenija Divljak, Mario Maskareli, Vera Božičković-Popović, Ra: domir Reljić, Draginja Vlašić, Dragoš Kalajić, Zuko Džumhur, a od vajara Matija Vuković, Milija Glišić, Nikola Janković i Nebojša Mitrić. Na osnovu ovih imena, očigledno je, za upućenog, koliko se i na koji način »Lada« preobrazila, ona je đanas otvorena prema aktuelnim likovnim strujanjima od apstraktnih rešenja do nove figuracije, od magičnog realizma do savremenog ekspresionizma... a mije odbojna i prema nekim tradicionalnim koncepcijama. Ipak u vezi sa današnjom »Lađom«, kao umetničkom grupom, a s obzirom na njen ovakav sastav, mogu se postaviti i neka bpitanja koja se odnose na njen karakter koji nije profilisan nekom zajedničkom komponentom u bilo kojem pogledu — estetičkom, tećmaftskom, generacijskom ...?

LIDIJA MIŠIĆ

Galerija Kolarčevog narodnog univerziteta

PRVA SAMOSTALNA IZLOŽBA skulptura Lidi« je Mišić ispoljava autorovu težnju ka dina mičnom organizovanju skulptorske forme u prostoru. Lišene opisnog karaktera, skulpture Lidije Mišić sačinjene su ili u viđu nepravilnih, rasčlanjenih oblika koji formiraju slobodnu arabesku ili je, pak, usredšsređenje na artikulaciji planova jedhć kompakinije mase, na umnožavanju njenih profila u nameri da se što više pojača vizuelno dejstvo odnosno dinamika, kako unutar same skulpture tako i u prostoru.

Kada je reč o onim skulpturama }lLidije

Mišić pomenutim u prvom slučaju, rekao bih |

da one deluju nekom elementarnom. ekspresijom, dok ove druge karakteriše složeniji formalni postupak, želja za iznalaženjem vizuelno što efektnijih rešenja.

Uzeta u celini, ova izložba je pokazala

ozbiljnost, znanje i smisao aktivnog prilaženja |

Lidije Mišić izvesnim problemima savremene skulpture; ona te probleme dobro oseća i boji ih jednom ličnom notom.

SLAVKO MARIĆ

Galerija Doma JNA

NARODNOOSLOBODILAČKA BORBA i pejzaž tematske su preokupacije

motivima Marić je primenio i različit slikarski postupak, drukčije koncepcije. Naime, njegove figuralne kompozicije, koje su uglavnom vč ikih formata, tretirane su plošno, tonski, gama ie tamna i mahom valerski neizdiferencirana, EG Marićeve slike sa ratnom tematikom odveć deluju suvo, ostavljaju uftisak dekorativnih panoa. S druge strane, njegovi koloristički pejzža-

ži i stilski i vrednosno predstavljaju nešto dru- |

go. Znatno dinamičnije rešeni, ovi pejzaži isPOljavaju izvestan smisao za kompoziciju za Skladue kolorističke odnose, za slikarsku materijalizaciju. Naročito u slikama manjeg formata ovi i ovakvi kvaliteti došli su do punijegp izražaia.

Pa ipak, i pored svih vrlina, pejzaži Slavka Ma- |

rića, gledani iz šire perspektive, predstavljaju jednu prilično oveštalu koncepćiju jhterpretiYenu u realističkim okvirima.

Vladimir Rozić

zaprebačkog | slikara Slavka Marića. Prilazeći ovim različitim ·

LTJ!

Opera „Četrdesetprva“ - NA BEOGRADSKMOJ SCENI

POSLE dosta bogatog opusa solo pesama, masovnih pesama, simfonijskih poema i kantata, koje su domaći kompozitori napisali na teme iz naše Revolucije, kompozitor Mihovil Logar latio se jednog veoma delikatnog i nezahvalnog · posla: da komponuje muzičko-scensko delo sa sadržajem iz vremena oslobodilačkog rata operu koju je njen libretista Momir Nikolić nazvao »ČETRDESETPRVA.«. y % Stavljanjem na repertoar ovog novop domaćeg dela Beogradska opera obeležava dvadesetpetogodišnjicu narodnog ustanka, a kompozitor M. Logar još jedan uspeh u svom muvyičkom stvaralaštvu. U želii da savremenim muzičkim jezikom oživi likove naših ilegalaca, koji su u porobljenom Beogradu 1941. godine u veoma napetoj atmosferi, lomeći se između dužnosti istinskog rodoljuba i ustreptalih lju.

U ORGANIZACIJI UDRUŽENJA FILMSKIH REDITELJA i scenarista i Doma omladine odršžan je u Beogradu treći susret reditelja —/ debitanata zamišljen kao smotra ha jnoNIJIA filmskih ostvarenja kinematografije socijalističkih zemalja na kojoj su uzeli učešće PIE taknutiji predstavnici iz SSSR, Poljske, Čeho· slovačke, Mađarske i Jugoslavije.

Na primeru ovog festivala filmskih debitanata uopšte 908 potrebno da se ispolji navika posmatranja debitantskih uspćeha kroz šočivo koje uveličava, a neuspeha kroz optičku spravu koja umanjuje. Solidan festivalski prosek lišava nas spekulacija ovakve vrste i nagoveštava nam da je možda baš na ovom festivalu startna pozicija mnogih koji će u dogledno vreme trijumfovati ma festivalima značajnijeg međunarodnog ugleda. Sa druge strane, iphk treba Ppriznati da u izvesnom broju filmova ne možemo izjednačiti pojam novog i modernog sa kategorijom debitantskog, pošto mladost i profesionalna meopterećenost nekih autora ne mora postati argumenat u smislu njihove savremenosti ı kreativne svežine.,

U toku sedmodnevnog trajanja festivala dala su se naslutiti izvesna stvaralačka obeležja novog filma i to prvenstveno na planu filmskih sadižina. Mlađi autori su zaista na vrlo osoben način progovorili o fematskim preokupacijama svojih kinematografija i skoro svi su ispoljili kritički odnos prema raznim pojavama U SOCIjalističkom štvu, kao što su birokratija i

razne deformacije u javnom životu.

To se naročito odnosi na sovjetsku selekciiu fimova u kojima se taj kritički odnos pojavljeje kao domihantna Karakteristika. Sovjetski umetnici se uglavnom razračunavaju sa pojavama političke ili društvene recesije i fime nastavljaju već započeta istraživanja u dubinu svog savremenog sveta. Međutim, kada še pre đe na Teren stručnog i estetskog doživljaja, mladi sovjetski autori ne nastavljaju tradicije svojih prethodnika iz VGIK-a, Tarkovskog, Da: nijelija i Kulidžanova jer se u režiji i montaži kreću oblicima koji odaju nedostatak filmoBeničnosti i prave filmske eksprosije. To pre SVĆ ga važi za film »Kraj prozora prolaze VOZOVIĆ Eduarda Gavrilova, priči o mladoj nastavnici! koja dolazi u sukob sa birokratizovanim upra· vnim aparatom jednog sovjetskog internata, Jcdnoj modernoj »pedagoškoj poemi« koja se u formalnom pogledu oslanja na već proverenc metode filmskog izražavanja. Dublji doživljaj pruža film »Krila« Larisč Šepiško čiji je du plomski rađ na VGIKMu, film »Žega« nagrađen na festivalu u Karlovim Varima. Ako smo u Gavrilovljevom filmu odmah mogli osetiti razvojno dramaturšku liniju, u »Krilima« se danlo naslutiti nešto od fragmentarnme dramafu! gije karakteristične za novi film.

»Lebedev protiv Lebedeva« Enrika Gabaja priča nam o načinu na koji je mladi fizičar savladao neurotičnu barijeru u svojoj ličnosti koja mu je smetala da ispolji sve svojć ljudske potencijale. Pošto u početku svoje nesporazume sa samim sobom rešava na fiktivnom planu — setimo še, radi upoređenja, filma »Bili lažov« Džona Šležingera — Lebedev konačno

“=

HREDA KALEF I MIROSLAV ĆANGALOVIĆ U »ČETRDESETPRVOJ«

bavnih osećanja, tražili put ka slobodnoj teritoriji, kompozitor Logar je težište svog muzičko-dramskog izraza usmerio na orkestar, koji u tumačenju dramskih sukoba i psihološkom senčenju muelodijskih linija i rečitativa nijć samo zvučna podloga, već aktivni nosilac celo kupn6 dramške radnje. Na tako muzički sažetoj i bogato satkanoj orkestarskoj bpartituri, uzdižu se, lepršaju i međusobno kontrastiraju jasno izraženi rečitativi i arije kratkog daha, koje preko lirski izraženog ljubavnog dueta u drugom činu, prerastaju u široko raspevanu odu slobođarskom gradu „»Beograde labude grade«... u čijem se fonu više naziru nego ćuju zvuci hora.

shvata da se u životu jedino može potvrditi akcijom. U celini, sovjetska selekcija je svojim najvećim delom upućena na dela sa savremćenom društvenom tematikom i njihovi filmovi, su za mas značili novost isključivo ma tom tć· matskom planu.

Izbor čeških filmova ponovo ukazuje da ova zemlja postaje sve uglednija filmska nacija čiji se razvoj temelji ma pouzdanim stvaralačkim osnovama i sređenoj situaciji unutar filmske proizvodnje. Film Pavela Juračeka »Svaki mlađi čovek« predstavio se originalnom temom i mo-· dernim postupkom u režiji i montaži. U radu kamere i osvetljenju, u đodimi i spajanju sekvenci, jednom reči u ritmičkoj orgamizaciji bilo je nečega novog što se iz osnova razlikovalo od statičnosti sovjetskih filmova. Film sc sastoji iz dve priče koje su dve teze za sebc o životu mlađog čoveka na odsluženju vojnog Troka, ali su kompohovane tako da druga priča pređdštavlia negaciju teze iz prve priče, Sa mađarskim filmom »Ljuđdi bez hade« Mikloša Jam če, Juračekov film deli primat na ovom festivalu. Isključiva inspiracija životnim sadržinama koje su istovremeno i odrednice filozofije redi. telja Ivana Pasera čini bitnu karakteristiku drupog češkog filma »Intimno osvetljenie«. Zasnovan na verističkom evidentiranju životnih činjenica i uvek spreman da isključivo veruje u dramaturgiju koju život piše svojim promen-

SARNAJANAASNAAAAAAAAAAAAAAA AAA AAAAAAAJ

Branko MARČETA

Pašinac Ostoji Kesaru

EVAJU LIVADE blavičastim sutonom, a moja misao w vetyu ma raskršću: Gde li ono bejaše taj stuđeni izvor?

Odsanjan davno i dozivan lepotom, zvukom što kraj stabla prošišta u tminu, raspršen zvonm ma Ssuhću, u Šumama.

Deblo ti padu i zvonik u visini, raspevana Vvođenića zalutala u VPemć, zovu vrelom čeđu nmapaklih usana.

Sve staze ztam što vode đo Pašinca, sve zvukove davne i lomhe iz daljine, i miris sjehokosa i prepelica Zov,

i čujem hod stoke stazom na bojilo, ali nikako stići do onog izvora, do onog bistroš izvora bez Sšenki.

Nestao u VPeme, tu BoFu Neviđimku, ljeska zvukom me bponoćhoj Hesečini, doziva. davhu, odbeplu lepotu,

Ulazeći u scemsko oblikovanje ovog đela reditelj. Mladen Sabljić našao se pred slože. nim zadacima. Polazeći, verovatno, od činjenice da već i sama atmosfera u kojoj se odvija dramska radnja nosi u Sebi jasno izražene dramske elemente, Sabljić je u svojoj režijskoj konćepciji svoju pažnju usmerio potencirahju i senčenju lirskih momenata, čime se ma ne. kim mestima udaljavao od same fabulć, ali je zato veoma sugestivno dočaravao njenu muzičko-poetsku lepotu. Ovo udaljavanje još više je potencirano, inače veoma maštovitim i umetnički jasno stiliziranim ·dćkorom Miomira Denića, koji nas jć simboliziranjem i donekle mističnim dočaravanjem atmosfere okupiranog Beograda, doveo u situaciju da i sami rasplamsavamo maštu da bismo shvatili svu suštinu i lepotu dela kojiu nam nude rodi. telj, scenograf i kompozitor.

U ništa lakšem položaju nisu bili ni nosioci glavnih uloga. Oni su u tumačenju svojih likova imali da reše čitav niz vokalno-tehničkih i glumačkih problema. Drago Starc kao Perović imao je svakako najteži zadatak. On je uložio i dovoljno volje i dovoljno truda da što vernije dočara ovaj lik. U tome je parcijalno imao i uspeha. Ali, na žalošt, imamo utisak da mu jć ovo polazilo za rukom više u glumačkom nego u muzičkom vajanju ovog lika.

Miroslav Čangalović, kao ı obično, glasovno i glumački u tumačenju lika mlađog i bplahovitog revolucionara Radeta, bio je na visini svog zadatka. Breda Kalef u ulozi Mine ispoljila je jasno osećanje za lirsko senčenje pevane fra. 7e, Stapajući svoj nenametljivi glumački gešt 5 logičkimi tokovima dramske radnje. Ostali tumači uloga sa zalaganjem i razumevahjem trudili su sć da ostanu što dosledniji konćepciiama ređitelja.

Bogdan Babić autoritativno i znalački vođio je orkestar, povezujući sve zvučnć niti parti· ture u jednu celinu, iako je na nekim mestima nepotrebno forsirao zvučni bpotenćijal orkestra na štetu pevača.

Ljubavne vizije Radeta i Mine, u koreogtrafiji Mire Sanjine, satkane stilski prečišćeno i tehnički savršeno, realizovali 5t sa puno oseća• mja, umešnosti i topline u oblikovanju balet skih linija Jovanka Bjefojević i Borivoje Mlia-

denović. Branko Karakaš

ljivim tokovima i oscilacijama Paserov film šc neposređno madovezuje na »Crnog Petra« i »Ljubav jedne plavuše« Miloša Formana. Taj izražito lični stil filmske naracije predstavlja jedan od postojećih tokova novog filma koji nikako ne stoji pod znakom zapadno-evropskih uticaja, već se odlikuje izvornošću nastalom u klimi jedne zrele kinematografije. Kompleks A4tomškop Yata mašao je svog odraza u filmu »Kraj sezone u hotelu Ozon« Jana Šmita, u je: dnoj priči pomalo antičkih reminisćencija u Kojoj sedam mladih devojaka, po završetku atom: skog rata, kao matiće novog života kreću u po tragu za muškim predstavnicima ljudskog O: da. Tema bizarna i pomalo konjunkturna, bli DK delo koje še izdiže iznad feštivalškog pro seka.

Mađarski filmovi su takođe predstavljali pri·

jatho iznenađenje: jedna Kkinematogralija sa ojom su sć maši distributeri ustčzali da nas upoznaju dofhćla nam je najbolji film na fesšti· valu — »Ljude bez nade« Mikloša Janča. Vremenski situiran negde u doba post-tfevolucio· narhih represalija nađ oštacima Košutovih bo· raća posle mađarske revolucije 1848, Jančov film posredno govori o Svim monstr-procesima od tih godina pa do vijetnamskog rata. Taj film koji se događa u jednoj kaznionići koja se nalazi uštfedđ ogromne panonske pustare ima daleko širu psihološku i moralnu suštinu od jedne epizode iz mađarske istorije, jer naš ištovremeno podseća na »Kažnjeničku koloni ju« Franca Kafke kao i na hitlerovskć koncila gere. I ako ponekad suviše statičam film svo jom ritmičkom impostaćijom i komponeljopi kadra podseća na nčke japanske filmove i dela poljsko reditelja Jerži Kavaleroviča,

oljski film »Barijera« Jerži Skolimovsko8 došao je sa reputacijom pobednika iz Pezara i nagradom od pet miliona lira, ali je zbof svoje formalističke koncepcije ostavio gledaocć prilično hladnim. »Barijera« je delo prilično heterogene i konfuzne sadržine, ekskluzivne i samodopadljive forme — u njemu zapažamo skoro ćeo regištar izražajnih sredstava mode nog filma sve do »Ludog Pjeroa« Žan-Lik Go dara —~ ali i pored svega, u njegovom tvorcu prepoznajemo izrazitu autorsku ličnost,

Ošto nam je većina naših filmova prikazana na ovom festivalu poznata iz Pulć, ostaie nam da se upitamo zašto u taj širi izbor nije, ušao i »Povratak« Živojina Pavlovića kad je i 0ralno i umčtnički rehabilitovan pred društvom pošle trogodišnjeg mečasnog boravka u bunhkeru. Zar je bilo botrebno tom filmu pretpostav! ti slabe filmove »Dani iskušćnja« i »Mrtvacima ulaz zabranjen«?

Na jednom festivalu čija je bitna oznaka bila dezorganizaćiia, YažeoVOžI filmskih radnika i kritičara za Okruglim stolom su bili najboljć organizovani deo ovog skupa. Pored iznetih teza o potrebi kritičkog odnosa novog filma prema društvenim problemima, bilo je i #0VOra 0 popularisanju novog filma među publikon kao i 6 načinima što efikasnijeg međusobnoš UNOIROVRNJA i komuniciranja novih filmova 80“ cijalističkih zemalja.

Bogdan Kalafatović

KNJIŽEVNE NOVINE