Књижевне новине

POZORISTIB

TEK ŠTO SU NAS zablesnula sve. tla pozornice a već smo u situaciji koja nas mavodi na razmišljanje ne samo o jednoj predstavi mego i satiri uopšte; a posebno onoj što se sa naporom rađa u šocijalistič-

kom svetu, o autoru kome su en- |

luzijazam i prkos doneli literarnu smrt, zatim — Majerholdu ćija ostavka »Mandata« zvuči danas ao legenda i o nama samima koji teško wazlikujemo britkost duha i tradicionalnu burlesku, U ostalom, t6 je sasvim prirodmo, jer satira je obično vezama. za određehe društvene ideje, potrebe i avangardni teatar u kome konformizmu nema mešta. Zato je izvođenje Erdmanovog dela na sceni Savremenog pozorišta pobudilo toliko interesovanje. Hi

Prva replika odmah otkriva svoom rečeničnom kompozicijom da e potekla iz pozorišta i radi njegove otvorenc angažovamosti. To je upravo ono što je svojevremeno i privuklo Majerholdovu pažnju: satirične i literarne vrednosti situirane su u prvim i završnim prizorima. Psihološka zapažanja i faktografske činjenice koncentrišu se tako na Samoj pozormićci i ona im omogućava da še ostvari jedinstvo u OJI orgamskim formama. Ali, ni jedna od njih, ma kako bila snažna i agrešivna, nije u stanju da samoštalno opstane u prostoru, pa se poistovećuju sa “lementima koji tek u glumačkoj igri POJAM pravu funkčiju i ZHabcNi6, Otuda sve zavisi od toga šta de ređitelj i izvođači da prihvate i kako da twmače. Umesto doslednosti Dpiftu — traži se doslednost sebi i svojoj koncepciji »Mandata«. Iz tofa proizlazi da Erdmanova šatira nije nimalo skučena i usredsređeLL Petar VOLK

MALO DRUGACIJE!

na na nekoliko ođređenih ličnosti ili tipova, pa podstiče, koliko je to god moguće, uopštavanja u kojima se meće osećati samo realistička oporost već i slobodnija linija što nazačuje konture vremena i proštora kako bi osetili šuštinu pojave i atmosferu, gde i majobičniji pokreti, reči pa i istine šadrže sati{ka afikasnošt. Reditelj Aleksandar Ognjanović je u ftome video mogućnošt za sebe i ceo ansambl da se oformi atraktivna, nađahnuta DO mnogo čemu moderna Ssćenska ekspresija. Miomir Denić ga je SlediO u Svemu fako đa je Dpožofnica veoma vešto i intiligentno otvorena kako bi se stvorila iluzija POPOaR u vremenškom kontinuičtu. Značajan faktor u' tome su bili pojedini scemski elementi i samo ošvetljenje. Sve je to bilo dopunjeno kreativnim Rkostimima Ane Nestorović, u kojima je satira došla do izražaja me samo u kroju i materijalu mepo i izboru boja. U m ambijentu igra Nadđežde Petrovne (Mirjana Kodžić), vešte udovice koja še brine da sa sinom Pavelom Guljačkinom (Miroslav elić) i ćerkom Varvarom (Danica Pomorišac) nađe pogodnu zavcBau i u socijalističkom društvit dobija prirođan sšatirički ritam. Utavo ta iđentifikacija u situaciji distanca u vremenu pomogli su reditelju da ovo tkivo ovaploti kao organizam lišen standardne Datetike, brenapregnute deklarativnošti | muzejskih patina koje se obirekonstruišu u ovakvim priliama. Emocije i gestovi su u mnoBim mrilikama zadržali svoje aBUutentične proporcije i volumene, fako đa je postavka »Manđata« dobila sćensku širinu koja dozvoljava savremenije tumačenje i aktučliziranje piščevih misli, Nikolaj Brdman je svoje delo 9 švega ispunio mlađalačkom hraYošću, entuzijazmom i vanrednim osećanjem za tremutak i opservac! ju. Njemu me smeta Što se Ppriscanja na poznate gogolievske situacije išsprepliću sa parolama, satira sa komeđijom ili farsa sa burleskom, Pa ipak, satira je ovde korelativ vremena koji sve to objedinjuje i drži čvršto u određenim e tetskim okvirima. Ona insistira na

individualizaciji svega ma sceni i opire se mehaniziranju, imitiranju života i konstruktivističkim efektima. Zbog toga nam Majerholdova postavka ne može u svemu da bude uzor. Reditelj je, aranžirajući uvodni recitativ sa stihovima Majakovskog, shvatio da se mora ići dalje i smelije pa je sa impozantnom is-

-krenošću pred samim gledaocima

prevazišao svoju simboličnu viziju o kavezu u kome cvrkuću kanarinke, grakću gavrani i šepure, se papagaji, Rešetke su potpuno izbledele na pozadini tako da ih verovatno mnogi posmatrači nisu ni primetili a još manje shvatili. Od svega toga nepotrebnog opterećenja ostao Je samo jedan efekat — cvrkut kanarinki, ali bez pravog mesta i dejstva, Satira se time pomezila u centar i u tom približavanju rampi trcba tražiti njene osnovne vrednosti.

Zato je prava šteta što se u glumačkom izrazu mije postigla apsol'ina celovitost. U prvom delu dominira virtuozitet i preciznost u sal ričnim prizorima koji se uz to, dopunjuju iskrenošću i invencCIJOm), dok u srednjim pasažima dolazi do izražaja čista komika rasterećana svake misaonosti i agresivnosti, da bi na kraju sasvim meočekivano ig: ra bila podređena jednoj jedinoj misli — kako će malograđanin da se saživi sa novim prilikama, kad vlast odbija čak i da ga hapsi? Finale sa svećama i osvetljenom Vitrinom tu kojoj se uvošti stari general deluie efektno ali ipak ne prevazilazi piščevu naivnost i donekle odudara od stila cele predstave, Unapred se sugerira zaključak da su svi oni osuđeni na propast i da je revolucija dovoljno snažan kavez iz čijih se rešetki ne može pobeći. Moderna satira nije toliko abriorna u svojim postavkama i meditaciju ostavlja publici. Protivurečnosti su, međutim, rezultat eksperimentisanja i traganja za nečim novim i zato ova predstava otvara i dijalog satiri ı njenim mogućno-

stima ma mašim pozomicama, Predstava je, uostalom, uspela i

po tome što je glumci kreiraju sa

zadovoljstvom. Istina, ne uvek dis-

ciplinovano ı Pr

intencijama,

naglašavanjem

ema rediteljskim ali zato sa Sštalnim individualnosti i

KNJIŽEVNE NOVINE

"MMB |

MIROSLAV BJELIĆ, MIRJANA KODŽIĆ I DANICA POMORIŠAC U ERDMANOVOM »MANDATU«

Premijera »Mandata« N. Erdmana |

i gostovanje »Mossovjet« pozorišta

vrenja od kojih oni najbolji sasvim sigurno nisu prikazani našoj publici. Jer, u želji za konvenhcionalnom wreprezentativmošću primenjeni šu oveštali kriterijumi neošet ljivi na potrebu da se afirmišu nove vrednosti i svetu pokažu istimski mođeme forme, odnosno travnoduŠni prema senzibilitetu pledališta drugačijih mavika i ukusa. PogotovoO ŠtO naš danas isključivo intćeresuju savremene metamorfoze rUskog tćatra, a ne njegovi odavno priznati istorijški okviri.

, Viktor R dio da svoju filmsku reportažu o prevaspitavanju mlađog čoveka pomoću mada i visokih peći mpretoči u nešto složeniju i bogatiju scćmsku materiju, Završni prizori su nćnodnošliivo konvencionalni i komformistički intonirani. U svojoj

»Savesti« Pavlova uzaludno troši ć |

nergiju kako bi sasvim racionalno sažela aktuelne fraze u intimne probleme u mešto elastičmiju fofmu dnspirišanu sšocijalističkim Yrćalizmom, a »Ujkin šam« i sam Dostojevski je smatrao jedmim od svo Jih mnajslabijih tekstova, pofotovo što je nastao u posebnoj depresivnoj atmosferi kađa ema uzbuđujuća smelost ovog genijalnop štvaraoća i lućidnosšt misli misu ni mogle

7 i dođu do izražaja. Šoova rćpiški a sa Patrik Kempbel teško prelazi svoje okvire i švođi se ipak ma

pisma. Ređitelji su prečenili njihov || 'mmačaj i švuđa gđe im 86 ža to uka- K

zivala prilika trošili energiju ma

predimengzioniranje šlabašnih lite- |

tarnih vrednošti.

Međutim, ovakvi napori češto otkrivaju mnotpuno odšustvo stvarne umetničke končepćije 6 šamoi predstavi. To se maročito moglo primetiti u postavkama dela »Na putu« i «Uikinm šan« TI. S. Anišimove — Vulf koje mišu Wspevale mi iednom trenutka da odgovore 2?a-

htevimia fmšambla da še kreifA &8- | vremena scemska iluzija oslobođe- ||

ASPOLOZŽZENAUJU

osobenosti u izrazu. Za mnoge odna svih literamih i psiholoških

njih satira je na izvestan način i prilika da se tekst potpuno podredi vlastitim shvatanjima, instinktima i osećanjima. Otuda su jedmi dokazivali postojanost određenih likova, a drugi se posvetili uopšta-

„vanjima i globalnom izrazu, Tako

je za talentovanog Miroslava Bjelića puna iskrenost bila osnova na kojoj počiva me samo satira nego i groteska. Unutarnja diskretmost u doživljavanju omogućavala je Danici Pomorišac da uvek odmerava spoljnu karikaturalnost, Bosiljka Boci je naglašavala karakterno-—realistične elemente u farsičnom izrazu. Miodrag Popović Deba (Ivan Ivanovič) skladno je dopunjavao njenu igru svojim O sobenim tonovima. Vanređan duet predstavljali su i Nikola Milić (Avtonom Sigizmundović) svojom muekom, nonšalantnom i dopadljivom komikom i Radoslav Pavlović Đaša (Agafangel) jednostavnim, ali komičnim pokretima. Žika Milen· ković je svoga Olimpa predstavio

'u jednoj domaćoj i manje satirič-

noj varijahti medovoljno preciznih karakteristika, dok su njegovi sinovi Anatolij (Zoran Stoiljković) i NRIPUJBR (Miodrag Andrić) imali zanimljivih trenutaka i muladićke jjupkosti. Tamaru Leopoldovu Dpo· delile su Olga Stanisavljević (u efektnoj parodiji) i Dobrila Kostić (u povišenoj dramatičnosti). e

Sa gostovanjem amsambla pozoTišta »Mossovjet« ponovila se ona dobro poznata priča što prati kao refren svako #0stovanič sovjetskih dramskih umetnika: kakvi divni glumći! Nije li to već prirodna zakonitost koja nas istovremeno ushićuje i čini nekako tužnim čim počne da asocira na naše prilike. Pitamo se kako može jedan ansambl

"da živi tako superiorno na sceni ka-

da izvodi beškrvne tekstove kao što su »Na mputu« Viktora Rozova ili »Savest« Dore Pavlove, pa čak i »Ujkin san« Dostojevskog. I to još u ređiteljskim postavkama za kojc je teško naći ı kurtoazni komplimeht. Verovatno zato što njegovo umetničko delovanje počiva isklju čivo na glumcima i što su svi oni od mlađog G. L. Borinikova pa preko V. I, Taljizine do V, P, Marecke, L. P. Orlove ili R. J. Pljata — profesionalci visokog stila! Svi oni poseduju nesvakidašnju moć ekspresije i perfekciju što ih u izvesnim situaćijama čini gotovo čudotVoTcima. Nisu li to upravo one vrline koje smo odavno prestali da cenimo kao nešto što pripada tradicionalnom teatru pa mu suprotstavljamo amadterizam, male i osrednje talente — kao sinonime modernog i novof i glumačkoj umetnosti. To ić ona fatalna zabluda u koiu jedino publika nikada neće do kraja peverovati jer upravo ovakvi susreti je ubeđuju da na ovom SVEtu još uvek postoji pravo pozorTište. O karakteru samog ansambla teško je sa pouzđanošću govoriti na ošnovu četii viđene predstave jer njegov standardni renertoar čimi trenutno triđešet različitih ostva-

predrasuda, Pogotovo što veliki u:

metnici teško podnose mehaničku | reprodukciju teksta, Njene režije | da izdrže ni jeđan iole ||

ne mog ozbiljniji eštetski tešt, Jet, šta mreći

o nmepouzdanom ukusu kod izbora |

scenografije, tehničkoj | neopremljenosti predstava, proizvoljnostimaili klišeima u scenskim kreta• njima, nćadekvamom 7korišćenju muzike i nesposobnošću da se utiče na vadila vibraćije u čglumačkom izrazu

buzdane šnage ma požornići, piemalo stilskog jedinstva u igri i ha-

stočenih situačija u kojima se su- |

kobi „pojednostavljuju, „stišava dramski intenzitet i uloge pretvaraju u monologe i aprije. Ima tu i koketerije sa manirima modernog teatra i filma, ali uglavnom samo u domenu površnih efekata, Ni J. A, Zavadski nije imprešionirao &VO-

više shematizma nego invenćije, Jedini izužetak je izvođemje Kiltijevog kolaža »Dragi moj lažljivče« u scenskom aranžmanu drova. Možda je i ova razmena bi sama malo pređimenzionirana, ali je nćošsporne — featarski veoma efektna. Rađena više u američkom nego ruskom štilu — ova predstava pokazuje visoki artizam i prefinjeni uktis fLjčrni kreatora. Aleksandrov je racionalizovao Svaki pokret i sve elemente izjednačio po značaju, kako bi u građenju ove strukture došla maksimalno do iz-

jom režijom »Savesti« u cel} ima |

ražaja njihova funkcionalnost. Šce- |

na ne slaži za opisivanje nego nć• pošređno izražavanje tako da se same fofme stvaraju pred našim oOčima, bretapaju jedna u drugu i iskazuju kao movi Kvalitet. Upravo to omogućuje glumćima da pokažu ćlegantnu igru u kojoj iskustvo služi kao izvorište modernih scenskih impulša.

. Sve to uverava da pozorište, koje je u stanju da obezbedi život na sceni tako impozantnom amšamblu vrsnih umetnika, ne treba da bude zabrinuto za svoju budućnost. Potrebni su mu samo veliki ređitelji i vizimmari čiji će pogleđ biti uvćk okrenut napred, a nć unazad. Možđa će se taj preokret dogoditi pre našeg ponovnog susreta! To, u mnogome nagoveštava i njihova ot vorenost u kojoj nisu skrivanc m4dne niti breuvćličavane vrline. Bili su dostojanstveni i impresivni i ”8to su osvojili simbatije, mnogobrojnih ljubitelja prave umetnosti.

v Vr rN ——rN— 7 v,

Elvira

RAJKOVIĆ

p OKAŽUJEM vam lice da me he zaboravite kada legnefe w &VOje postelje. Prostirem tišinu utdluđ. Budna sam ipak, svakog daHa meko umre! Trčim đo ugla građa.

Zadihani štražari me ždaustavljaju:

hoću đa izgarim vaše plodove,

ozov še nije ni potru- |

Otuđa suviše neo- ||

. V. Aleksan |

Hiljadu — milion

»DEĆAK jeđan

Jedan tata,

Ulica jedna

A pitanja #to;

Imaju bpršti radoznalog brata Pita kažipršt

. Šta jć6 to?

Ova emišija kojom već dugo šsupčriorno vlađa vitez tužnoša lića Zoran Radmilović u potrazi za odgovorima svoga detinjstva, Ppromiče gotovo neopaženo od oficijelne televizijske javnosti, živeći svoj život u svetu dece i onog dela odraslih, koji nazivaju detinjaštim.

Odmah treba reći da se u ovoj emisiji, koia nikada neće biti u stanju da isprazni kafane u vreme svoga emitovanja, krije najčištiji televizijski izraz. U njoj sve igra! Lutke, ljudska lica, fuke, predmeti, Šeširi, kiša, mačke — u njoj še odgovara na pitanja, peva, pogađa, navija, nadmudruje, uzbuđuje; ona se očekuje ša HRKULOIIROJAH, njoj se pišu pisma — jednom rečju: »1000 zašto?« je emisija koja je sama sebi dovoljna.

Jedanput nedeljno emisija odmćenjuje očeve kod njihove đece, odgovarajući na pitanja bez kraja i konća, počev od onih tžipa: Oda je pčeli pamćt«? pa do onih »Zašto sć kuva ru-· žak?«, Jedanput nedeljno svi očevi odahnu i bez opasnosti po mir u kući mogu da sc posvete svojim papučama i novinama.

Čak ı da je samo to postigla — emisija »1000 zašto?ž« ispunila bi svoj zadatak.

Ako su »1000 zašto?« odraslima s vremena na vreme pomalo došadna emisija — nišu mi dečija pitanja uvek tako stvahovito zanimljiva kao pitanja koja Jovah Šćekić postavlja rukovodiocima. !

Moram priznati Zotanti Badmiloviću i Stanislavi Pešić da se divim niihovom strpljenju u pružanju odgovora. Pritešnjen pitanjima svoje dvogođišnje kćerke, čija precizna upornost prevazilazi spošobnosti Makartijeve komisije, mislim da sam otkrio sfere intcresovanja najmlađeg dela, čovečanstva.

Deci su u stvari odgovori na pitanja potrebniji od bajki!

Bajke su potrebne nama, odraslima — jer već na žalost znamo odgovore ma mnoga pitanja, naročito na ona neugodnog karaktera.

Tvorci emisije »1000 zašto? mogu da odgovore deci na sve što ih muči. Između ostalog i na to »Šta je to planina?« ili »Kako da pronađem Baba Višnjinu ulicu?«

Zahvaljujući svojoj ulozi u toj emisiji, Zovan Radmilović je postao tata sa najviše dece u TBaoslaviji,

Bilo bi dobro kađa bi za svč njih Primio i dečiji dodatak.

|| Povratak velikog Lole

KAO I SVI VELIKI PISCI i Rađivoje Lola Đukić ošetio je u jednom trenutku svoga štva-.

ialaštva potfebu da sć vrati švom bogatom opušu, u formi rečtrospektive ili, što bi se u litefaturi reklo, u obliku Celokupnih dela.

Poput televizijskog Kolesnikova on će u ioku sledećih subota naslikati nekoliko kopija svojih epohalnih dela novokupljenim vodenim bojicama. Sudeći po naglo povećanoj prodaji televizora, sudeći po praznim kafanama s5subotom uveče i praznim pozorištima u svim dahima u nedelji i nedeljom takođe, interesovanje nacije je ogromno i to je veoma dobro, ma šta tvrdili pisći hermetičnih drama.

Zašto je to đobro!

Zbog toga što ću najzad subotom uveče moLG pronađem neku kafanu u kojoj neće biti gužve. ı

Mađa se plašim reakcije jednog mog profešora koji me bombarduje hrabro OHIO RIM pismima punim uvređa, moram da priznam da sam srećan Što sam izašao iz škole, jer prćdosećam da će uškoro najpopularniji 1690, venski 0456 Rađivoje Lola Đukić ući i u gimnazijsk program. „ Što se tiče prve emisije koju sam imao čast da gledam, mogu đa kažem da se nalazi na sličnom nivou kao i prethodne, Posle Đukićevog pisma direktoru ljubljanske televizije koje je vrcalo od čistog duha, očekivao sam sa nestrpljenjem renešansu njegovog autora. Video sam umesto toga skup trećerazrednih gegova, polusmešnih, otrćanih vicćva, sve to — kombinovano sa naporom da se napravi satira koja ne pogađa nigdć, ništa ne rizikuje i nikoga ne boli,

Izgleda da prosšlavljeni autor »Crnog snega« ima više smisla za pisanje pisama, nego za pravljenje serija. .

ičnosti koje je stvorio Đukić ne poseđuju u tolikoj meri vrednost i univerzalnost jednog gospodina Pikvika, Guljvera ili Kraljevića Marka, da bi se bezbroj puta mogle vraćati Srbima. Onć su bile i oštaju feljtonski obojene, na marginama dnevnih događaja i nikakva aktuelizaćija neće ih moći povratiti iz sveta humorištičkog podlistka. Potrebno je ili napraviti nešto novo — ili staviti tačku na ono Što je napravljeno. :

ovi okvir neće pomoći staroj slici,

Čak i onda ako sliku lično okači autor ma televizijski zid,

Momo Kapot

Sanjam ·

Puke sklapam oko svog vrata; mladići ma svlače na trgu,

prava amajliju ođ mojih kostiju, čene mi pružaju deču i

Ta 6 umilostive; '

moje feplodne đojke tuguju.

Noću me zatvaraju po slepim sobama. Puštam ruke da se 0dmobče.

Sanja,