Књижевне новине

IMRITIIIN

ĐORĐE SP. RADOJ IČIC je dobro poznat našoj Javnosti sa svojih kratkih studija iz srednjovekovne prošlosti.· Ovo mu nije prva knjiga rasprava iz te oblasti. Međutim, ona je zanimljiva zbog toga što je za mju, od 373 svoja rada, odabrao 55, dosad neobjavljivanih u zbirkama, sa književnoistorijskom sadržinom, u Kkojima smatra da je težište mjegova sadašnjeg naučnog rada. A kako je svoje prve rasprave objavio 1926. godine, ona obeležava i četrdesetogodišnjicu njegova plodnog naučnog rada.

_ Radojičić spada među naučnike kojima nije jedina svrha da poniru u istorijske izvore i otkrivaju istinu o našoj prošlosti, nego nastoji da rezultate tih istraživanja učini dostupnim široj javnosti. Zato je gotovo svaki svoj rad objavio u po dve redakcije: jednu sa upućivanjem na izvore i literaturu, a drugu bez naučnog aparata, kako bi bila pristupačnija nestručnim čitaocima. Takav popularan karakter imaju i rasprave koje su unesene u ovu knjigu, ali su u sadržaju na kraju knjige dati podrobni bibliografski podaci o tome gde su one objavljene sa ukazivanjem na izvore i literaturu. Ove rasprave su u većini kratke, ta man koliko je potrebno da se kakav problent postavi i reši. Takve su minijature i najprijatnije za čitanje, jer se u njima naučni dokazni postupak lakše prati. Ali u knjizi ima i nekol'ko opsežnijih radova, na primer studiija »O starom srpskom kKnjiževniku Teodosiju«, u kojoj se daju novi dokazi da je Domentiian biografiju sv. Save napisao pre Teodosija, sa ciljem da sv. Savu proslavi kao sveca, dok je kasnija, Teodos'jeva biografija bila namenjena podizanju kulta dinastije i vaspitamju vlastcotskih sinova.

Naizanimliivije su one stranice Radojič'ćeve knjige kojima se osvetljavaju raniie malo poznati ili potpuno nepozmati tvorci naše srednjovekovne književnosti. Takve su rasprave »O

KAD JE SREČKO KOSOVEL umro imao je samo. dvadeset i dve godine i Jedan meznatan broj objavljenih pesama. Neposredno pred smrt predao je u štampu prvu knjigu svojih pesama »Zlati čoln« i sa velikim nestrpljenjem čekao je njen izlazak, intimno se duboko oduševliavao, od mie je očekivao mnogo. Međutim, njen izlazak nije dočekao; njega je pokosila smrt a njegovu knjigu, kojoj se toliko radovao i koju je iz srca iscedio, pokosila je surova stvarnost slovenačkog društva neposredno posle prvog svetskog rata. Smrt je u Kosovelu neočekivano i surovo u najvećem stvaralačkom naponu zZrekinula jedan blistavi pesnički glas kakvih ic do njega bilo vrlo malo, na prste · se mogu nabrojati, Kako je Kosovel bio vrlo mlad i kako su to bile nemirne poslerathe godine, to i nije bila dovolino obraćena pažnja na njegovu izuzetnu darovitost, a on lično nije imao vremena da je dokaže, više je goreo i sagorevao u samoći, predavao se stvaralačkim nemirima 1 učio a manje je bio otvoren prema vremenu, mislim bio je zaokupljen traženjem novih mogućnosti da se izrazi pa da tek onda kad nađe izraz izađe iz sveta svoje samoće u svet vremena i društva i da oseti ono najprijatniie stvaralačko zadovoljstvo da je njegova poezija postala otkrovenje i da je postala izraz neprolaznih vrednosti života. Međutim,' bila Je prisutna još iedna okolnost, izvan Kosovela i niegovih preokupacija: mislilo se da je mlad, da ie tek naznačio izvesne kvalitete i to sasvim nove i neobične, zato mu se prilazilo s velikom tezervom, a možda i sa sumnjama; mnogima sc učinilo da on vrši depoetizaciju poezije, da Joj daje obeležje matematičke strogosti, da razbija klasičnu harmoniju stiha, da uvodi jedam novi, za to vreme poeziji sasvim stran ritam, stran do fe mere da se nešto slično nije moglo

GR AAA AILJALJLJULUJULJUNJuJJdz ui!" __________ po GG

SIGURNO JE da nijedan događaj iz političkog života stare Jugoslavije nije toliko komentarisan, prepričavan i različito tumačen kao što je lo atentat na Stjepana Radića i njegove saradnike, izvršen u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. juna 1928. godine. Po jednima, atentat na Rađića predstavljao je početak kraja stare Jugoslavije. Drugi su u njemu viđeli samo podatak iz skandalozne parlamentarne hronike stare Jugoslavije. Za treće on je bio organizovana zavera ·'dvorskih krugova protivu vođe najvećc hrvatske političke stranke; za četvrte samo jedan čin n obračunu između hrvatske i srpske buržoazije, Naravno, postojala su i tumačenja koja su išla za tim da sa dvorskih krugova skinu odgovornost za te događaje, da Račićev atentat okvalifikuju kao ispad jednog histerika, da optuže poslanike seljačko-demokratske koalicije za stvaranje jedne nezdrave atmosfere u kojoj je pala krv, u to vreme, najpopularnijeg hrvatskog političara. '

Zvonimir Kulundžić se već duže vremena. bavi istorijom hrvatske seljačke stranke i ličnošću njenog vođe i osnivača Stjepana Radića. Tako je, bar, sam Kulundžić, izjavio u jednom intervjuu povodom ove knjige. Njegova knjiga »Atentat na Stjepana Radića« predstavlja, dakle, rezultat dugogodišnjih brižljivih ispiivanja. Prikupljajući građu o atentatu od 20. juna. 1928. Kulundžić je konsultovao sve pristupacnće izvore i nastojao da čuje mišljenja što većeg broja neposrednih učesnika u događajima. Dobija se utisak. da nije postojao čovek koji seč mogao konsultovati a da ga Kulundžić nije konsultovao. Sve te iskaze Kulundžić je primao si nesumnjivim kriticizmom i došao do rezultata koji mnogo štošta objašnjavaju, otkrio mnogo nepoznatih pojedinosti, ukazao na neke nedovoljno poznate ili zapažene činjenice i, razume se, ispravio, usput, čitav niz nehotičnih zabluda ili svesnih falsifikata koij su se oko Radića i njegove ličnosti, i, naročito, oko njegovog tragičnog kraja pleli u toku ove četiri duge decenije. ; „Lu Koji su rezultati Kulundžićevih ispitivanja?

Atentat od 20. juna 1928. nije se dogodio slučajno. Taj događaj se ne može posmatrati izolovano od čitavog niza događaja koji su mu prethodili. Na izvestan način krvavi događaji koji su se zbili u Narodnoj skupštini su samo logična posledica razvoia sukoba između određenih dvorskih i političkih krugova, ı seljačkodemokratske koalicije. Puniša Račić Je samo običan egzekutor i sprovodilac u delo odluke koja je doneta na drugom mestu i za koju se

KNJIŽBVNE NOVINE

piscu i vremenu sastavljanja pesama u slavu arhiepiskopa Nikodima«, u kojoj se, na osnovu akrostiha (»krajegranesija«) otkriva njen pisac

episkop Marko, i »Grigorje iz Gornjaka«, u. kojoj, se, između više ličnosti istoga imena, .

identifikuje pisac Gr'gorije Sinajit. Sa poseb-

nom ljubavlju Radojičić piše o stacim pesnici-. ma-muzičarima — Domestiku Stefanu, Jovanu.

Kukuzelju i arhiđakonu Jovamu, piscu stihova iz XVIII veka, u kome je identifikovao. karlovačkog mitropolita Jovana Georgijevića.

_ Radojiić koristi svaki pogodan podatak iz izvora da bi oživeo atmosferu srednjovekovnop, života. Njemu su za to osobito dobro poslužile beleške »grešnoga« Ravula na jednom Pergameninom »Četvorojevanđelju« iz vremena Kralja Vukašina, gde je. jad'kovanje zbog gladi — »prosa ne imamo, a za pšenicu ni gO-

naći ni videti u tadašnjoj evropskoj poeziji. S obzirom da je Kosovel nagoveštavao sasvim 10vu poetiku i da je nagoveštavao čitavu TeVOluciju u poeziji (»reči moraju imati trnje koje će zgrabiti čoveka za srce«) niko nije mogao da dokuči tajnu snagu novoga ı veoma složenom pocelskom govoru ovoga pesnika; prema tome nikome nije niti moglo «da padne na _pamet da Slovenija u Kosovelu dobija svog evVropskog pesnika. Trebalo je da prođe punih četrdeset godina pa da se io shvati i da Ovaj pesnik dobije svoje pravo mesto a da njegova poezija u svom punom sjaju izađe u svet ı počne da deluje asocijativnošću svojih misli i svojom izrazitom novom ı veoma „produhovlienom strukturom. Imam utisak da će knjiga »Integrali« zbog svog silovitog: prodora u novo i zbog toga Što je novo ostvarila kad novih glasova u slovenačkoj poeziji nije bilo. Kosovel

čekalo samo na povoljan trenutak da bude ostvarena. Konci zavere vode u jedan deo radikalskog kluba i u najbližu okolinu „predsednika vlade Velje Vukićevića i predsednika Narodne skupštine Ninka Perića. Ni izvesni članovi drugog kluba vladine većine, demokratskog, nisu bili daleko od zavere. A konci zavere spleli su se u najbližoj okolini kralja Aleksandra i u njoj su se na ovaj ili onaj način angažovale svc one ličnosti koje će 6. januara 1920. godine dcliti Aleksandrovo mišljenje da je došao čas »kada između kralja i naroda ne treba da bude nikakvih posrednika«.

U Narodnoj skupštini radikaiski ı demokrat-

ski poslanici obećavali su već nekoliko nedelja

pre atentata da će pasti krv. Narodni poslanik Toma Popović tvrdio je da će pasti glava Stjcpana Radića. Jedan deo Žžule štampe, koju jc finansirao predsednik vlade Vukićević, vodio je u tom pravcu otvorenu agitaciju a da nijedan broj nijednog od tih listova nije bio zabranjen. Pisanje »Jedinstva« i njegovog urednika Vladimira Ristovića predstavlja samo najekstremniji izraz antiradićevske histerije koja se sistematski stvarala u dane pred atentat. Milan Gavrilović je, na primer, preko, »Politike«, koja je važila. za nezavistan organ javnog mišljenja i zbog toga se njeno pisanje primalo sa nepomućenim poverenjem, vodio sličnu akciju za koju se govorilo da je inspirisana direktno iz dvOYskih krugova... .. .

Koji su bili ciljevi zavere? Najprc, i vrlo jednostavno, trebalo je da sc iz jugoslovenskog javnog i političkog života uklone izvesne političke ličnosti koie kralju Aleksandru nisu bile

po ukusu,” Istovremeno trebalo je iskoristiti

Svetionici u vekovima. tame

Đorđe Sp. Radojičić: i »KNJIŽEVNA ZBIVANJA I STVARANJA KOD SRBA U SREDNJEM VEKU I U TURSKO DOBA*«, Matica srpska,

Novi Sad 1967.

voru«, i nagoveštaj o surovoj vladarskoj samovolji —·da je meseca jula kralj uzeo nekom Tabamu ovce, a njega svezao. Iz Radojičićevih rasprava jasno se vidi kako su značajnu ulogu u srednjem veku igral: manastiri i crkvena lica. Vladari i imućni ljudi su podizali crkve i manastire i zaveštavali im imanja, ikone, odežde i bogoslužbene knjige, koje su pisali obični monasi, crkveni velikodostojn'ci, pa i sami vladari. Manastiri su ktitorima bili utočišta u starosti. On' su bili ne samo ekonomska, kulturna i književna središta, nego i politička uporišta. Predstavnici pojedinih dinast'ja bpodizah su nove manastire ili obnavljali stare i dar'vali ih, da bi u njima »srpska moć« mogla »vladičastvovati i vladati», U sukobu oko vlasti pobeđivali su oni na čijoj je strani bila crkva. Oni koji su pod'zali bogomolie i visal

Zagonetke trajanja

Srečko Kosovel: »INTEGRALI«, Cankarieva založba, Liubljana 1967.

je napravio džinovski korak, daleko je iskoračio ispred svoga vremena i zato mnoge VeC istorijski fiksirane vrednosti svojim avangardizmom padaiu na kolena pred Kosovelovom Vizijom i strukturom kojom je ta vizija rečena. To je činjenica koja ne podleže dilemama, Jer da |ce književna iavnost, posebno. oni koji su izbliza poznavali Kosovela a naročito akademik dr Anton Ocvirk koji je bio i njegov prijatelj, prihvatila Kosovelovu strukturalističku poeziju, tokovi slovenačke poezije sasvim bi sigurno krenuli daleko kreativnijim putem i ona bi danas imala daleko bogatiju istoriju i vinula bi se u sami vrh evropske poezije. Ocenjujući danas Kosovelovo pesničko delo slovenački književni kritičari 1 istoričari s rezignacijom konstatuju tu činjenicu, ali je to kasno. Međutim, nešto ipak nije kasno: Kosovelov dolazak je uvek aktuelan, uvek je aktuelno saznanje da

Monografija o Radićevoj smrti

Zvonimir Kulundžić: | »ATENTAT NA STJEPANA RADIĆA«, · »Stvarnost«, Žagreb 1967.

atentat u Narodnoj skupštini da se dokaže da. Jugoslavija nije zrela za parlamentarizam i da se sa poluličnog režima pređe na diktaturu. Događaji koji su usledili posle atentata, neredi gotovo u celoj Hrvatskoj, prevaga frankovačkc struje u HSS, bojkot Beograda od strane svih hrvatskih kulturnih, političkih, privrednih, sportskih i ostalih organizacija. mogli su da se očekuju i oni su atentatom. bili direktno isprovocjirani. Trebalo je u javnosti stvoriti utisak da je ozbiljno dovedeno u pitanje državno ı narodno jedinstvo i da je intervencija kralja jedini izlaz iz bezizlazne situacije. Posle atenfata na Radića u fu svrhu lansirana je i vest da Radić očekuje spas od kralja i od generalske vlade. MO e

Da li su organizatori atentata svesno birali svoje žrtve ili su neki ljudi prilikom: atentata sasvim slučajno stradali? Sigurno je da je Račić imao mameru da pored Stjepana Radića ubije i njegovoš sinovca Pavla i narodnog poslanika Basaričeka, baš kao najumerenijeg radićevca. Može da se pretpostavi da:je Račić sa Pernarom imao lične račune i da se Pernar, bez obzira na svoj radikalizam koji je ispoljavao u skupštinskim debatama, nije nalazio na spisku onih koje je trebalo likvidirati. Najverovatnije je da je Ivan Granđa ranjen slučajno, kao što je prilično neverovatno da se na spisku onih

'koje je trebalo likvidirati nije nalazio Svetozav

Pribićević. Prema nekim glasovima, koji su se čuli pre atentata, izgleda da je 'bilo planirano i njegovo ubistvo. Da li se iz nekih razloga od toga odustaio ili Račić nije stigao da ga ubije, ostaje ioš da se ispita. U različitim varijantama pominjali su se još neki prvaci seljačko-derno-

\

knjige činili su to najviše zato da bi im se ime sačuvalo u potomstvu. I to nije bilo uzaludno, jer mnoge danas od njih znamo i slavimo jedino po tim njihovim delima, 'koja su nam često jedini sveftiomići koji osvetljavaju istorijska i književna zbivanja u tami prohujalih vekova. Zbog viševekovnog robovanja pod Turcima, koje je ugušilo našu poletno započetu sredmiovekovnu književnost i svelo je na dugotrajno tavorenje, ta književnost se, po Radojičiću, proteže na punih devet vekova — od 1X do XVIII i ma nju se, neposredno nastavlja nova književnost. On zamera Tihomiru Ostoi'ću i Jovanu Skerliću, što su grofa Đorđa Brankovića, Račane i Gavrila Stefanovića Venclovića uvistili među pisce nove književnosti, dok su oni pripadali »staroj podunavskoj knjjiževnosti«. Do tog kontinuiteta bilo je mnogo stalo i Vuku Karadžiću, koji je dokazivao, i u tome mu ie mnopo pomogao Pavle Šafarik, da su Srbi i u srednjem veku pisali srpskoslovenskim jezikom, a ne ruskoslovenskim, kojih im Je_u XVIIT veku došao &a knjigama iz Rusije. Da ie Vuk b'o u pravu pokazuju i Radoiičićevi citati iz.»Rodoslova sremskih Brankovića s kraja XV veka«. Radojičić staru srpsku književnost prati na celom prostranstvu na kome sc ona razviiala, ne samo u Srbiji sa susednim oblastima koje je obuhvatala srednjovekovna: srpska država, nego i izvam mije a osobito u svetogorskom manastiru Hilendaru, koi je bio značaian rasadnik te književnosti i u kome se još uvek nalazi relativno najveći broi starih srpskih rukop:sa. or Radojičić na više mesta konstatuje usku povezanost maše stare književnosti sa rugim,

Nastavak-na 4. strani

Živomir Mladenović

je ovaj pesnik po svemu bio evropski duh, da su njegovo lirsko društvo Rembo, Bodler, Lotreamon, Verlen, Apoliner, Verharen i dr. Nije kasno niti saznanje, iako ono nosi, u &ćbi izvesnu tragiku, da |e u jednom krhkom dečaku živeo pesnički penije, koji ie evropski mislio i osećao a bio je Slovenac, što je do tih visina sam iz sebe izrastao i što je poeziia njegove mladosti bila izraz najdublje dramatike epohe u kojoj je Živeo.

Kosovel je bio pesnik širokih vidika i veli ke radoznalosti — bio je tragać; on je strastveno izučavao umetnost i filozofiju, upijao je u sebe sve što je novo, imao je jaku kritičku samosvest, poznavao je SOtOVO Sve novije Uumetničke pravce i njihove predstavnike. umeo je da se oduševi smelošću novatora i da naučćenom novom di lični pečat. Proučavao ic impresionizam i simbolizam, unanimizam, likovnu poeziju, futurizam, ekspresionizam, akmeizam, egofuturizam, kubofuturizam, retroroman i YOman toka svesti, dadaizam i imažinizam, konstruktivizam, nadrealizam — dakle, sve nove tokove a imao je samo dvadeset i dve godine kad je umro. /

Pored velike erudicije Kosovel je bio pre svega pesnik jake imagjnacije, smelih misli, oštre prodornosti, bio je pesnik velike, koncon'{racije, umeo je da odgoneta tajne, da pomirč u slutnie i da ih čini realnim. Zato imamo uti: sak, ništa za njega nije tajna, svet i njegove protivurečnosti prozreo je do dna, otkrio je svu ogavnost Života i počeo je da druguje sa smrću, da je misteriozno doziva i budi u sebi, da se stravično saživljava s njom. Koliko ic više tO-

Nastavak. na 10. strani

Milivoje Marković

kratske koalicije koji su sasvim slučajno, sticajem srećnih okolnosti, bili poštedeni. Kulundžićeva knjiga dala ie, dakle, odgovor na mnoga Pitanja i otvorila, što je razumljivo, niz drugih isto tako zanimljivih problema o koima tek treba da se kaže konačna reč, Ona je jedna od retkih dobrih monografija koje inyamo o političkom životu stare Jugoslavije. Neke Kulundžićeve ocene mogu da pretenduju čak na to da budu i definitivne ocene i ljudi i događaja. Knjiga je pisana sa očiglednimi simpatijama za Stjepana Radića, ali tc simpatije Kulundžića nisu sputavale da. sačuva potrebnu objektivnost, kada je reć o samom atentatu. Ali, isto tako knjizi se može staviti izvestan broj primedaba koje su posledica nedovoljnog poznavanja srbijanskih političkih prilika. Tako ličnost Ljubomira Jovanovića, ijednog. od. zlavnih režisera solunskog procesa, u Kulundžiccvoj interpretaciji deluje dosta idealizovano i ta se idealizacija ne može prihvatiti kao prava ocena ovog političara. Kada se posmatraju prčviranja u radikalnoj stranci u prvoj deceniji , posle prvog svetskog rata, onda se stalno moraju imati na umu i neki čisto subjektivni elementi, različite taktičke varijante i nadmudrivanja među radikalskim prvacima u borbi za vlast. U pristupu Radiću, njegovoj politici i politici cele hrvatske seliačke stranke, Kulundžić nije ulazio u dublju kritičku analizu. Treba samo uporediti članak Augusta Cesareca posle Radićeve kapitulacije pred Pašićem i njegovu analizu Hrvatske seljačke stranke sa onim šta kaže Kulundžić pa uočiti izvesne razlike. Svojim ručeništvom Radić ie iskupio svoje pogreške, ali njegove popreške kritićan istoričar mora da konstatuje. Radićevo odsustvo iz Ustavotvorne skupštine omogućilo je donošenje Vidovdanskog ustava, koji je kasnije bio izvor mnogih zala. Radićevo učešće u vladi sa radikalima obiektivno je pomoglo radikalskoj samiovladi. Sam Radić bio je čist od bilo kakve naoionalističke isključivosti, ali se ta nacionalistička isključivost kod Mačeka, Pernara, Sekule Drlievića i još nekih radićevaca itekako osećala. Naravno, sve ovo zaslužuje naknadna ispitivanja i Kulundžić nije mogao.u jednoi knjizi da kaže sve ono Što je jmao, · Nezavisno od ovih primedbi Kulundžićeva knjiga predstavlja jedno od retkih i retko uspelih dela o političkom životu između dva rata i o međustranačkim odnosima u prvoj deceniji stare Jugoslavije. |

Predrag Protić

a: