Књижевне новине

_ Svetionici...

Nastavak sa 4, strane

rent Puetan eh e Se

HUH romantičarski IGHLRUL GO OOBJAAJR MP

vetnu pažnju vezama između staćč i Garona :Boloynoat bilo da pojedine istorijske li nosti nalazi u narodnim pesmama ili da u starim

vukopisima, najčešće letopisima i zapisima, ot; POO EO ( iz napodnih pesama,

više rasprava konstatuje nicanje motiva pešd” ma jz kultova Za je Ma On e ira da se početak kosovske legende 120 stva: rat u staroj, a nc u narodnoj književnosti, i da je njen koren u kultu knezu lLazaru, koji je nastao odmah posle kosovsko bitke, o pre 9 kneževih moštiju iz Gvačanice u Ravanicu 390. godine. | _Znabyu pažmju posvetio je Radojičić bogo» milima. On ukazala na Oba! bosanske ee „Kve, koja je bila bez crkvenih gračđevima, kom{fkovanih bogoslužemia i svetačkih Kultova, i Žije su se crkvene knjipe svodile na »Novi za” vete i »Psalti«, zbog Čega je sačuvamo malo bosanskih rukopisa, Svega oko dvadeset, b to sve ćjriličkih. On je pronašao move dokaze O prodđiranju begom'lskog pokreta sa južnoslovenskog Istoka na Zapad. Nemania ja tai DOkret, zato što je imao amtifeudalni kavakte, surovo iskoremio u Snvbiji, dok njegov šavre· ea ana to u Besni nije mogao ili možda, pije hteo.

Na više mesta, u tomu vapalja. stavih letopisaca, Radojičić konstatuje žalosnu sudbinu shtanih srpsk:h rukopisa. Bilo jč bezbroj prilika m kojima su, sa dvugim našim dragocenostima iz prošlosti, propadale i rukopisne knjise i povelje. Nestala je arhiva srpske crkve, koja je u XIII veku prenesena iz Žiče u Pećki manastir. Veliki broj studeničkih vukopisša spa» ljen je za vreme ugušivanja prvog srpskog us-

nka 1813, godine, U svetopopskim manastiri ma čiji su ktiteri bili srpski vladavi rukopis: me knjipo i povelje uništavane su, štoga ŠtO sil mogle da posluže kao dokaz na pravo na neki manastir ili kakvo drugo imanje, Poznato je da su slovenski rukopisi paljeni u SVeEtTORONN skim manastirima Simopetru i Filoteju; u Vavopedu su mjima kaluđeri pekli hleb, a u Ksćmelentu.su ih bacali u more, Propali su mnogi i od onih rukopisa koji su tobože bili uzeti na sigumije čuvanje. Za vremc prvog svetskog vala iz Narodne biblioteke u Beogradu nestalo ie 46 vukopisa. Ali najveća tragedija dogodila se aprila 1941. godinc, kada ie vala dHzazvana gapaljivim bombama memačkih Đombavdena. rogutala, zaiedno sa drugim knjigama, preko 00 dragocenih rukopisa, sve ono Što je veko wima Čuvano Đo mnog epPkvama i manastiyi ma i Što ie decenijama s liubavlju prikupljamo i skupim novcem otkupljivano,

Radojičić je danas jedan od maiboliih POvnavalaca naše stare književnosti, On je imao mogucnost da se upozna sa mnogim viznigama u kojima su čuvani i u kojima se danas nalazč mjena rukopisna dela. Pregleđao jc i dobrim delom proučio nekadanji rukopisni fend Naredne biblioteke u Beogradu, a pored toga ! rukopise u drupim mestima u našoj zemlji, ! ma strani. Godine 1949. preučavao je vukopisč Cetinjskor, mamastira, 1951 +— Manastira Dečana, 1057 — B'blioteke »Kirilo i Metodiiea u Sofiji, 1958 — Vatikanske biblioteke, 1065 == Nacionalne biblioteke u Parizu. U manastiru Hilendaru, gde se nalazi preko 700. starih 5” pskih rukopisa, boravio je vadi njihova PPOučavanija i smimamia u dva maha — novembra i decembra 1952. i septembra i oktobra 1953. godine. Na jednom mestu Radojičić žali što Su 'stavi srpski rukomisi razasuti po celome svetu i što još nisu svi mi pregledani, a kamoli proučeni. A niko kod nas niie od njega nozVan'| i umućeniji da to proučavanje nastavi. S tim poslom bi trebalo požuriti osobito u Hilendanu i drugim svetogorskim mamastivima.

Tzuzetmu kritičnost, tu veoma potrebnu 050binu za ispitivanje naše prošlosti, či 544 PprPaVI1 sliku iskrivile mnoge legende, Radojičić je imao priliku da pokaže naročito u slučajeviraa kad ie pisao o vecenziiama Cija je načlonal st u neci još sporna, Njegov najmiliji naučni uzo” ie Ilarion Ruvarac, »slavni Kritički istovičay maše, S druge strane, on ne propušta mi jednu rilhiku a da ne mamadme, romamnfične istopičaye, kakvi su bili Mileš S, Mileiević i Panta Svedković, Radojičić je metedičam, soliđam i pouzdane obavešten naučnik, koji problem čijem rešavanju Prilazi prati do majsitmijih pojedine · sti, vedeći začuna o svemu onome što je O WE mu pisano i o svima izvorima, od kojih je VeTiki broj sam otkrio, Zato ie bio u stanju da, ispravi mnoge greške svojih prethodnika, če ste i veoma uvažavanih maučnika, i da zapazi ·'eno Što oni misu videli.

Radojičić piše lakim i jasnim stilom, čak ı enda kad se upušta u usko stručno raspravljamje. On stamo ima u vidu čitaoca, ii nastoji da 'ga, kad god mu se za to pruži prilika, razgali kakvom zanimljivom anegdotom ili vetkomi zamimljivošću, Na veoma živ, gotovo ripovedački način, izložio je istoriju postanka, Nestanka i ponovnog pronalaženja »Miroslavljeva

jevanđelja«, najstarije sačuvane vukopisne SV-

pske knjige. Posebnu čar predstavljaju odeljci u kojima saopštava pojedinosti sa svojih istraživačkih poduhvata i daje uspele porfretč ličmosti s kojima se u tim prilikama sretao,

Rasprave koje. je vanije objavljivao na ?aznim. mestima Radojičić je u ovoj knjizi dao zajedno, hronološki sređene, prema ličnostima i događajima na koje se odnose, ppepadivši ih i mestimično dopunivši. Kako je ranije u sva koj raspravi morao da odredi okvir #a njen problem, to se u ovako kompenovanoi knjizi zapaža mestimično ponavljanje. Međutim, on0 se nije moglo izbeći bez većih prevada, kojima bi se u mnogome poremetila celovitost pojedinih rasprava i prešlo u novo delo — šistemal ski pregled stare srpske književnosti, koji nam je Radojičić u ovoj knjizi nagovestio i koji 8 mestrpljenjem i željno očekujemo.

Živomir Mladenović

4

F

Špitčo Kulišić „) 5 0. |

Neobični običaji raznih naroda svijeta : »Vuk Karadžić, Beograd 1968. KNJIGA »NEOBIČNI OBIĆAJI: predstavlja pokušaj našeg poznatog etnologa Spira Kulišića da široj čitalačkoj publici prezentira čČudnc i zanimljive običaje vaznih ri. mitivnih naroda i plemena, i da, istovremeno, objašnja'

vajući razloge njihovog postajanja, othvije porekla wekih obreda koji se i danas mogu maći u našem {olkloru.

Zanimljivo saznanje da mnogobrojni svečani činmovi koji

se danas vršc u toku hrišćanskih praznika u nas, pred stavljaju tragove paganskih obreda, bmaglašava činjenicu da u svesti, jednog naroda smcnjivanje različitih religija i verovanja Gasto nc znači potpuni prekid sa prevapiđenim degmama, već pre Wjihovu kontinualnu modifikaciju,

'Radi popularnosti i pristupačnosti ove MnjiBč, Kulišić nije bio u mogućnosti da še naročito udubljuje u pojedine običaje, da ih detaljno amalizira i podrobno objaš' njava, ali je, u svakom „slučaju uspco (a istakne ONO. najinteresatnije i mnajamačajnije, da vuhaže a šnoyna

| wnoeke i sve poveže u jedinstvcnw celinu, Govoreći o od

nosu ljudi prema biljkama i životinjama, o društvenim odnosima u primitivnim #wjednicama, štiavljajući pošdbaD naglasak na mistiku sekaualnog života koji ja u drušiar nim) wrpanizmHima nižih stepena gvolučija bio vegulišan pravilima religija koja su mogla biti same baza za kašniie skvaranje wgdređenoB morala, Kulišić ukaruj& na velike slišnosti u običajima igmedđu naPoda rasnih vaja i najr ragličitijih geografskih podpučja, Tako, wa, pwimer, običaj da se za jednu noć goštu powudi neko od žemskih Člamava domaćinove porodice postojao ic kako kod Eskima, tako i u Tibetu, Indoneziji, kođ domorodaca Australije, 4 većina naučnika smatra da ga je bilo i kod nckih naših naroda. Božićna pečenica vodi koren iz žrtvovanja totemske Životinje i predstavnika žitnog demona, 4 Slične žrte bil& žu poznate u Kini, Zapadnoj Aziji, na seyeu Eyrope pa i,\ antičkoj. Grčkoj. Rasprostranjenost i drugih sličnih običaja po celom svetu ukazuje na to da su različiti marođi ma istom stupnju Yazvoja proučavali slične pojave i često dolazili do istoVetnih zaključaka. Ova činjenica jasno pobija onc sociološkc teorije koje vrše Mklasifikawiju pojedinih narođa i društava po rasnoj pripadnosti uzimajući Nao osnov određene prirodne dispozicije, Ako sc Mužasavamo nad izvesnim surovim obredima ma Koje danas možemo naići kod nekih primitivnih plemena, ne smemo zaborgviti da su pre petnaest ili dvadeset vekova, Što za istoviju čovečanstva predstavlja yrle kratak period, i narođi Koji su danas ma majvišem stepemu givilizacije postupali ma sličan način, trudđeći sc da proniknu u tajne koje. su ih okružavalc.

Vlastimir PETKOVIĆ

Andre Žid

Gramice umetnosti

»Kultura«, Beograd 1967; prevela Lela Matić

JEDAN OD NAJVEĆIH BORACA protiv tradicjonalističkih težnji Baresa predstavljen ie konačno svojim wstetičkim stavovima i našoj čitalačkoj publici. Autep dela: »Uspomeno 54 suda, »Put u Kongo, »Povratak sq Čada, Kovači lažnog novca«, »>Podrumi Watikanas, »Dmevnik, „Pastovalna simfonija«, >Imiporaliste, »TIezeje wije u svojim književnim Yvaspravama isti onaj Andve žid koga poznajemo iz njegovih proza: u ovim članmeima nećemo naići na sudare iluzije i istine, ili na bile kakyu visti eksperimentisanja. U nekim raspravama, čak, kao šte |e to slučai sa »Predgovorom za Cvyeće zla«, Žid je pružio francuskoj titici jedmo ođ mnajcelovitijih | shvatanja Bodloera. A ako kada iromiziza, kao u raspravi »Rasmat ranje o grčkoj mitologiji« ili u »Traktatu o Narcisu«, to

je više izraz jednoga sblomja, Vabpoločviya, a DaM4NAMI tati ili estetički stav. Inače, kako objasniti ozbiljnost pyravil. nih formula na koje nailazimo u esejima o »Oskaru Vajldu«#, »Ničeu«? ;

| Tačno je da-se i u ovim raspravama Žid opredeljiyao za teme povodom kojih bi mogao da piše o pravu čoveka da se ne podvrgne nacionalnim ili tradicionalnim kalupima, ali je isto tako tačno, da je u ovim člancima Žid najviše čisti racjonaligta, i izuzetan psiholog čemu sG prideužkje

književna kultura, O tome, uostalom, i sam #0 tor »Dmewnika o kovačima lažnog novca« govorit »AI moramo sebi priznati da taj intelektualni eklektizam, zbog koga se smatramo srećnim, avaj! — jesto dokaz da umetr most više nije prirodna proizvodnja, da više ne odgovaya wekoj određenoj potrebi publike, i da jedno podeljeno druškyo, bez izrazitog ideala, hoji me može da ga uobliči mi u jedan stil, ncobazrivo prihvoela, pukom lučajnošću ·susrete, sve ideale prošlosti i svaki ideal koji mu svaki novi umetnik pruža.

"U vaspravi »Dostojevski: završena kopleroncijas Andvc "2id, koji je inačc svestrano branio Dostojevskog u Pvancuskoj, okkviva movinc wu delima ruskog autora. Osvrćuci se Wa »Karamarove, »Idiotas, »Zle duhove« Zid će u nji. ma otkriti wprividnu surevost« khao sastavni deo Wvijetima, ideju o čoveku-bogu, stanje cuforije, id. Ovo je svakako, | majčelovitija vasppava And Zida i, ake wi u Čemu drugom, njegova estetička gledanja trebalo bi tražiti vw joj, (Ćevoyeći o Postojevskom, za koga Nhaža da je »sav Mwišćanin« Žid wije na svoj uobičajen način ironičan prema dogmi hvišćanske werkve. On jc vritičar boji traži aktuelmost duly.

Interešantan je i njegov članak »Deset francuskih romana koje,..« u kome Andre Žid, morajući da še Opre deli samo za frapcusku literatuavu (premda vać wa, po» četku naglašava da »Francuska me blista u vomanu«) pravi izbor koji se me mora prihvatiti, ali koji sq šigurno mora opravdati ako bi sc htela eelovitije prikazati {rane cuska literatura. Izbegavajući patetične frazc i izraze »Enciklopediji«, pa i o Rusoovim »Raspravama> Andre Zid proštFe nabraja, više kao ktitičap manje kao Prancuz. U tome izboru mašla su sc zajedno dela kao Što su: »Parmski kartugijanski manastire od Stendala (prvi na redu), »Opasne veze« od lLakloa, »Rođaka Meta od Bal zaka, wžerminale od Zole, i druga... |

Predrag DRAGIĆ

NIR, IKNJJIKOJE,

Andžei Kijowski

Dziecko przez ptakan przvniesione

»Panstwowv instvtut wvdawniczvV«, Warszawa 1968.

ANDŽEJT KIJOVSKI nije pofpuno nepoznal WABoi italažkoji publici. Pre mekoliko godina u prevodu Petra Vujičića. bim je had was ebjavljen ničgov Wikyeoroman vOptučeni«, o koma je bile veči i wa Straničaniš vKnjiževnih wovina«. Međutim, našoj Čitalačkoej publici manja i poznato da je Kijevsbi jedan od vodećih poljskih književnih Myvitičaya i esejista, pisac iwtelektualac, izvvšlan poznavalac šVetskć i peljske književnosti, ispre polemičar i pyozaik ista čanog Mkusa. O tome švedoče kako njegov prethodni mikrovoman »Optuženi« tako i mikveroman »D6te kaje i6 donela reda«, Reman je pre skoro dve godine objavlien ma stranigama vodećeg Književnog mesečnika »Tworečošće# i tim povodom se B njemu pisalo kao O nesvakidašnjem

' književnom događaju.

Tako mdlgn po abimu, roman daje Krakov uoči pYYOE asvalskog yata, za Vpeme vala i neposredno posle njega. Zašto baš Kvakov? Kijevski je izabrao Krakov šta smaiča da je taj drevni univerzitetski grad daleko više ad Vai šave sačuvao stapi poljski duh, Na samom početku dela pisač ga povedi sa suncem, koje se ugasilO, palo wa zemlju i okamenilo se »u pepelu i krvavoj maglie, Te boje su i boje grada i predstavljaju njegovu strukturu, Kroz svad ppretiče veka, Visla najveća veka Poljške, Svo: jim proticanjem ena simbolizuje peolaznost stvari, dok grad, poređem sa suncem), okamenelim suncel!, zaači nešto večno, Srece grada je trg, poznati krakovski {rg sa šbo” menikom Miokjeviču. Od tog trga se u vidu sunčevib

zrakova Pprekežu lice ka perileriji, U tom gradu, eda.

leko od gentra nalazi se jedan dom, koji pisag naziva »nepokrelno mesto sveta. U tom domu žive glavni juači dela — deda i unuk, Pre prvog svetskog Fata deda je bio bogat, imao je puno konja, Noje je iznajmljivanDošao je vat <= Vojška mu je odvela \Wonje. Prošab je rat. po ulicama su počeli da se kreću prvi automobili, ali deda je ponovo Wupio nekoliko konja i niko na BVeTU nije mogao da ga nagovori da kupi taksi. Deda je u svemu ostao vevam starom poljskom životu. On je ludo verovao da će se davna vremena vratiti, jer je život kao #0BG"

koje svake vcčeri zalazi a ujutru se pOnovo rađa. U,

večnom ponavljanju i ritmu deda je malazio lepotu

iskimu tega Svela. Ali čude 6 nije dogodilo, Sve manje je bilo ceremonija, parada i deda še sušio od uje, Jedwa: mu se pružila prilika da svojim kočijama i konjima u Wyečanom odelu vozi velikog Maršala (Pilsudskog), wli u peslednjemi frenutku Mayvšal š6 pređdomišlja i deda se vraća šlomljem kući, povlačeći se i Svoje fnove i odaje se lutanjima po gradu, Iznenada Maršal umire i dedinim

košijama revoze ga na Vavel, Sutradan ista Wola na obima groblje odvoze i dedu, Za wnuka deda i Maršal su jedno, jer u njima vidi oličenje Peliske, njeno istorije, ispunjenje snova. Unuk, Nhoji traga za rešenjem tajne svoga. porekla u stvari je »pyaotacč voda i njegov poslednji Meatomak,.. Ono SVe Zna, samo za ljubay još we #ma. Zato je previše malov.

Tzvespim svojim crtama ovaj mali roman ima dodir mih tačaka a, romanom »lerdidurke« Vitolda (ombyrovića, Ali dok Gombrović daje Polisku u ironično.groteksnom vidu, Nijevski je pun ljubayi prema Svojim junacinia. Njegeva ironija ie liunka i sšaosetljiva.

Na. kraju, treba veći da roman predstavlja wialo vemek delo stila i jezika, nepretenciozne modgernosti, ikkristalisane wisli, Takva vrsta proze i u kontekstu sayrerene poljske knjievnosti prava je retkošt.

Wisefka RAJCČIĆ

Brana CRNČEVIĆ

ovaj proživeli.

živi u svojoj sredini.

Mrtvi sanjaju prošlost, živi sanjaju budućnost, stvarnost nikada niko nije sanjao.

ivan M, Očak

„Jugoslovemi u Olktobru

»Narodna knjiga«, Beograd 1967; preveli Milivoje Stefanović i Borka Brkić

OVOM OPSEZNOM MONOGRATIJOM sovjetski autor Way D, Očak Osvatliava ulogu Jugoslovena (naičešće ratnih robljenika, pvipadnika bivšo austrougarske vojske) u o, tobarskoj tevoluciji, Zadatak koji jc Očak vešavao bja jie nesumnjivo složen; trebale je, Pre Bvepa, wistemlatigoy vali bogatu i nedovolino istraženu arhiwsku građu, a šatl povezati čitav niz epizoda u jednu celinu = u granicama mogućnosti, razume 5Č, pošto između pojedinih da)

u kojima učestvuju Jugosloveni nema, direktns Veče, igu, zev Što Su 56 odvijali u okviru Istog istovijskog PIOčeMa,

Očak slikovito prikazuje stanje među ratnim zaroblje, nicima u Rusiji, kaa i ulogu Jugoslovenskog dobrovolja/, kog korpusa koji je {ormiran iz njihovih redova, Pigae uočava postepen vazvoj revolucionavnih ideja među J slovenima, počevši od stihijnog otpora oličirima 'Tugos|ovenskog dobrovoliačkog korpusa koji su sprovodili liniju Pašićeve vlade, pa deo pristupanja boljševicima i stupanja u redove Crvene armije, Značajno mesto u OVOm o} imali su pripadnjci socijalđemokratskih pavtija i radniškog pokreta, čije je delovanje u vedovima zaroblje, nika dovelo do Stvaramja jugoslovenskih komunističkih grupa,

Posebno su zamimljiva poglavlja o Wčešću Jugokloy crvonoarmejača u borbama tokom građanškog vata i pre tiv strane invtervencije, VĆ do poslednjih obračuna 5 by smacima u Srednjoj Aziji. Autor, međutim, ulogu Jugo slovena u” oktobarskoj revoluciji ne posmatra izolovane, već ukazuje na dalji rad povratnika i njihov revolucio. narni put u domovini, id

Očakova knjiga dokumentovana je wmwogim zanimlj podacima i ilustrovana brojnim fotografijama Jugoslovena učesnika oktobarske revolucije, ih

Ivan -80P

Bamjica

Istorijski arhiv i »Kultura«, Beograd 1967.

O JEDNOM OD NAJSTRAŠNIJIH LOGORA ljudskog uništenja u mašoj zemlji, Banjici, do sada je postojao čitav pig fragmentarnih svedočanstva, stravičnih dokumenala, pot resnih zapisa o onome Šta 5C Uu iom logoru dešavalo, Sačuvan jc izvestan broj predmeta kojima su be banjička Žrtve služile, Poneke od njihovih poruka koje su Wmopila da probiju zatvorsko stražć i da stignu do onih kojima su bile upućene predstavljaju i danas potresne dokumenta o ljudskoj hrabrosti, solidarnosti ı nepokolebljivoj veriu nešlo što će se sasvim sigurno dogoditi i O spremnosti za Žetvu za Taj svet koji tek treba da wnastanč.,

Bila je dobra ideja istorijskog arhiva grada Bgeograda, u Čijim sc fondovima naiazi bogala arhivska, građa, da sve ono Što sw zna o tom &travičnom logoru izda u jedwoj knjizi. Kvalitikovani istoričari su na „OsROVu različite arado saopštili &ve ono šta sc do sada žnalo O banjičkom logoru. U knjizi su priložene fotogvatije, faksimili doku menata, crteži zatvorenika, yazličila svedočanstva koja možda rečitije govoro i od pisane reči koja im služi kas komentar.

Tako prezentiran materijal nosi u sebi izvesnu Si vičnost. Čitalac sc česta opire Kknjizn koju čita, ostavlja je za pgražanjem da bi joi se privučen nekom neodolijvom snagom Ponovo yralio i da bi še zagnjurio u taj styavir čan svet. Ostavljajući ovu knjigu duboko potresen, ČOVEK ne zna Šta o svemu tome da misli. Cini mu sc ponekad da su u pitanju duboki mesporazumi. Nikako ne možc da prihvati činjenicu da su, recimo. Srbijanka Bukumivrović, mali Kokan i njegova majka ljudi kao što su i ljudi oni hoji šu ih pobili, Čovek 86 Pila šta je 10 Što U ljudima pudi zverske nagone, kako je mogućno da u adteđenoj sjtuaciji sasvim obični i prosečni ljudi pećine ever vatnec zločine i da te mikome ne bude čudno. Jednostavna, čevek ponekad zaboravi čitajući OVU Wknjigu na eelokupmu ljudsku istoriju i na celokupno istorijske iskustvo i pačne detinjaste da se pita kako je wmogučme da be VE 0D dešava i kako je 5VC OVO woglo wda 86 desi.

Baš zata Što izaziva fa pitanja YA Wnjiga i ima vrednost koju ima. Na svakoj stranici ona opominje, pod: sećajući wa rošlost wa govori ljudima sadaknjošti | apeluje na was, koji živimo u svetu koji jc Wnoga druk čiji od sveta prikazanog, U »Banjiei«, da sačuvana svoji ljudskost i da sye svoje iapore yWosyetimo humanosti. Tm je osovina otuka OVČ kmjige, poruka blagodayeći kojoj možemo da izdpžimo da ovu jezivi Mkajigu pročitamp di kraja. 1 onda kada je Pročitamo osetimo da 80 dabm) učinili šta sme io uvadili i zaključimo da ona spada U red onih knjiga koje nmikađa nc smena zaboraviti, Oprema knjige i6 tehnički iayrsna i na visokom grafičkom nivo:

Darko LANG

Za novi život najčešće se bore starci, mladići nisu još ni

samo

Svet nema početka, svet nema kraja, zato svako mora da

Moja deca nisu moja budućnost, moja deca su detinjasta.

'

KNJIŽEVNB NOVINE