Књижевне новине

JJ

[ ESE-, |

Pripremajući knjigu »Moji saputnici«, zbirku eseja o srpskim i hrvatskim piscima, svojim savremenicima — Jovam Dučić je znaino preradio i proširio svoj tekst o Isidori Sekulić (objavljen u »Srpskom „književnom glasniku« 1914. godine). Proširena verzija eseja pronađenma je u pesnikovoj zaostavštini u Trebinju, i biće u celosti objavljena u Sabranim delima Jovana Dučića (izdanje »Svjetloste — »Prosveta«). Za ovu vpriliku, priređivač tog izdanja, Živorad Stojković, ustupio nam je dosad neobjavljene delove eseja o Isiđori Sekulić — čime »Književne movine« na neki način sjedinjuju dve godišnjice „smrti: dvadeset petu, Dučićevu, i desetu — Isidorinu.

RVA KNJIGA Tsidore Sekulić, koja se zOve »Saputnici«, pisana i izdana u najlepšoi njenoj mladosti, nije žensko. delo ... Mislilac i sanjalica u isto vreme, kao svi pravi pesnici, ona je okušala bedu svih onih koji ne mogu da žive jednim jedinim životom da bi ga živela intonzivno a to je instiriktivno. Sve njene radosti bile su manje od onih koje je ona želela; ali ne stoga što su one bile odista malene, nego zato što je ona svakoj od njih davala njeno ime i rešavala njenu cenu. Svugde neprestana potreba da se velike i duboke stvari osvetle i objasne malim sredstvima ljudskog razuma. I tako ta njena potreba za merenjem, truje jedan po iedan sve čiste kladence srca. To je skoro toliko uporno da izgleda namerno, i toliko namerno da izgleda bolesno. Ali nije tako. Jer je jedno očevidno: »Saputnici« su jedan tužan plod samoće. Ništa, izgleda, nije pratilo ovu dušu nego fantom samoće: ono što su drugi proživeli, ona je prosnevala; i ono što su drugi opevali, ona je oplakala. Da je ova pesnikinja bila srećna da iziđe u otvoren život kao na otvoreno more, i da zasiti sve svoje sujete i sve obesti pesničke fantazije, njena bi knjiga bila spokojnija i onde gde je najsetnija. Ali je ova knjiga jedan niz varijacija ideje o istoi bedi na ovoj zemlji; žaljenje za životom koji nije prošao mego nije mikađ ni došao; gorčina prema sreći koja je bila cicija, i prema mesreći koja je bila kukavica. Nešto gorko i promašeno, jedan život malen i teskoban, i zlo i dobro podjednako usko i ponižavajuće. Zato je bol u ovoi čudnoj knjizi tim dublje i pečalnije kazivan. Odista izgleda da se mora biti nesrećan pa da se napiše dobro umetničko delo. Na svima velikim umetničkim stvarima leži jedna studena sumaglica razočaranja i bede.

Ova prva knjiga naše Isidore Sekulić je jedma od deset najboljih pesničkih knjiga dosadašnje naše literature. Možda će ostati zauvek njeno najbolje delo, najbolje jer je nenadmašno. Flober je u dvadeset sedmoj godini napisao

»Sentimentalno vaspitanje«, a u tridesetoj SVOje »Iskušenje Svetog Antonija«. Zar i Taso nije u tim godinama završio svoj »Oslobođeni Jerusalim«?... Ima poetskih dela koja izbijaju kao vreli i ključavi gajzer, i koja nc znaju za lagana usavršavanja i naporna ulepšavanja. Ova naša pesnikinja je u tim godinama dala našu najlepšu knjigu pesničke proze tog momenta. Treba saimo žaliti što Isidora Sekulić nije poslc ove knjige, koja je bila dovoljna da joj adne ime, više dala ni jedno slično intimno delo. Ova je jedina njena knjiga bila stvar inspiracije, a sve (njeno) drugo bile su stvari eklektizma. Ona je u svemu docnijem i daliem išla uvek u prvom redu među našim piscima, ali samo s ovim delom stala je bila odmah na prvo mesto među tvorcima naše poetske proze. Iz bogatog plena nad carem Darijusom ?jemov grčki pobedilac Aleksandar uzeo jc jedan kovčežić savršene lepote da u njemu čuva svog Momira. Svi zaljubljeni i svi razočarani trebalo bi đa u takvom kovčežiću drže ovu knjigu naše pesnikinje, knjigu koja kao penteleiski mramor postaje s godinama sve lepša i u kojoj ima zapisana jedna izvanredna duboka i fina ženska duša našeg vremena.

Do našeg kolena, naša književnost nije imala erotike. Ljubavno osećanie nije SPO COIO ni filoso[ijom srca, ni kosmičkon srećom ili Ke ukom, nego familijarnim čustvom KOJPLE zuje na familijaran način, kao u Zmaja i Đure.

Za erotiku velikog stila nismo mislili na društveni život, na filosofiju života. Ljubav ZAME duboku pozadinu i duboku čovekovu pro e Žena ie za čoveka predmet misli samo otka ume da mudruie, i predmet velikih sreća ı De sreća tek otkad ie savladao nal rublje potrebc prostog i primitivnog čoveka. Prave sentirmentalne komplikacije, izvor velike erotike, su novo i za naprednije narode nego što smo mi. Čove je oduvek voleo i stradao od ljubavi; čak o OVA oduvek govorio i oduvek pevao. Ali je erotika velikog stila delo modernog vremena. Nema n u antičkoj trageđiii ni u antičkoi lirici Pa stranica velike erotike. U nas je bila. umetnička lirika u pogledu erofičnom čak ispod narodne romance. Naši stariii pesnici su bili dublili u patriotskim osećaniimma nego liubavnim. Za erotiku treba filosofije, i to kakve; i temperamenta, i to koliko... i plemenitog: rečivost, i to koliko visoke. Ima i jedna razlika između erotike u ovoj kniizi i erotike u drugim ženskim kniigama o ljubavi: što čovek, koii ic središte svih mučenia krvi i pameti, ovde izgleda ipak više fikciia nego stvarnost, više igra fantazije nego povest srca, više ideia o čoveku nego čovek. Izgleda to san o nekom koji nikad niie prešao njen prag ni zatvorio za sobom nična vrata. On je ovde nalik na blistavu i taštu silmetu s koiom se ona srela samo na iednom duboko bolnom Yvaekržćn svoje misli. U pesmi »Mučenie« nmieni* hol Što ne može da razume čoveka kojec veb, kao da iman neko ko razume one koje voli, i kao da je voljeno samo ono što

KNJIŽEVNE NOVINE

ISIDORA SEKULIĆ

je, razumljivo. Međutim, prema onom što se ovde naslućuje, taj čovek nama drugim izgleda potpuno jasan: čovek ivrd i krupan; stvoren više da živi u borbi s ljudima nego u ljubavi sa ženama; namršten u svom ponosu ı hladan u svojoj energiji; sasvim onakav kakvog žene vole i za kojim luduju, i pored kojeg im ne ostaje vremena da ga objašnjavaju; i koje ga komplikuju sve većma koliko ga tumače. To je večna intriga spola. A ova pesnikinja, kao i ceo svet, u ljubav je unosila više sebe nego išta drugo. I u koliko joj je ta ljubav izgledala većma škrta, ona je nju sve većma bistrila, znači sve većma komplikovala.

Ova lepa i prva knjiga Isidore Sekulić bila i dovoljna da sc govori ne samo o jednoj knjizi nego o jednom talentu. Taj talenat čim se pojavio nije bio običan, nego čak neobičan. Već prema ovoj prvoj njenoj knjizi se moglo govoriti o novom talentu, jer je IO delo prevashodno lično. Svakako je odmah već izgledalo da je pesnikinja njime dala svoju pravu meru; svi elementi docnijeg pisca velikog kalibra bili su u tim sastavima. Njiena velika sposobnost za pesnički izraz, za sjainu metaforu, odmah jc istakao u onom dobu kad se poezija nije mogla osloboditi od retorikc ni proza od Žurnalizma. Isidora Sekulić ic prva naša žena koja ie imala kniiževnog talenta. T to vrlo velikog i vrlo izgrađenog. Njeni kniiževni drugovi su ioj govorili: posle carice Milice najviša Srpkinia. Jer onda kad su druge znale jedva da čitaju, ona je pisala kako su pisale samo dve tri evvopske žene iz najvećih kniiževnosti. Trebalo je imati puno pesničke filosofiie pa mnapisati »Mučenie« ili »Krug«, i puno finog smisla za pesničku reč pa napisati »Čežnju« i »Ligurijue. Zato ova kniiga možc imati nedostataka, ali nema pogrešaka.

Kolja

MIĆEVIĆ Bb e JI. 03 Stpmi fila skrila Pe grdna grm i

brda. crni Svila hlad

se svila kad tvrda. grmi Pregažen podne. pejzazžent, Podteh najzad slavuja, blažen! Moćna odlažem samoća svoj pad. buja.

Kao književni kritičar, Isidora Sekulić ima svoje posebno mesto. Naše dotadašnje kritičarsko delo se sastojalo od jednog velikog broja eseja i prikaza koji ipak ne daju prave obrasce književne kritike. Jedan je dao književnu logiku, drugi književnu pedagogiju, treći. književnu istoriju, a svi drugi književni žurnalizam. Bogdan Popović daje književnu filozofiju. Ja nisam protiv kritike i kritičara. Visoko cenim Sent-Beva, Mekoleja, Tena, Lemetra, Benedeta Kroče i Fagea. Ali ovo nisu kritičari. Za njih je književno delo samo povod da govore i sami o svemu onom o čemu govori pisac kojeg prikazuju. Meni se uvek činilo da o knjizi uopšte nema drugo reći nego da je dobra ili da je rđava; a to znači da li je pisao čovek od talenfa ili književni šarlatan. To se, međutim, više oseća nego razume, a književno razumevanje je više stvar jedne dugačke lestvice duševnih 1 duhovnih · mogućnosti, mego vaspitanja. Kritičari 'i sami moraju biti artisti, filozofi i ljudi od duha. TI oni moraju pre-:svega biti tvorci: da pokažu svakim povodom svoje poglede na Život i smrt, sreće i nesreće, liubav ı mržnju, čoveka i robu. I da sami znadnu da pišu stihove, da bi osećali sve pojedinosti vorsifikatorske i sve novosti metafore i simbola, drukće i višc nego što oseća samo jedan najkulturniji čitalac. Otac kritike Boalo je bio i sam pesnik. Sent-Bev je bio pesnik i ako višc rđav nego i osrednji; Lemetr je pisao i drame; književni esejisti Frans i Burže su bil romansijeri; Igen je bio veliki filozof i veliki istoričar. Oni su, dakle, imali prava da cene, čak i da sude, jer su mogli da osete i da razumeju. Oni su stajali, kao kritičari, bliže piscu i njegovoj knjizi nego oni koji su samo književne sudije, prelamajući sve preko kolena; jer su i sami mislioci i tvorci. Zato je naša dnevna kritika naj-

MAGLAJSKI SONETI

Crni dahe urho crna za moj crhi prah: o kako crno sjah n senci crhog grmal

(Ni skok crhih srhMa,

ni ovaj crhi Bah, ni ovo crmo AH,

ni klice crnog trnja...)

Crno suhce crn sjaj. ostajem crhHo MifFtav:

nadvisujem crhi kraj...

Iz svoga crhog vrta crnu mi ruku daj

· ma, promozganim i promišljenim,

da lik ti crhi crtam!

Jovan DUČIĆ

većim delom žurnalizam; jer žurnalisti je jedinom dozvoljeno da o svemu govori a da njšta ozbiljno ne poznaje. Pomenuti veliki kritičari imponuju piscu svojim sopstvenim ideja koji jedno književno delo uzimaju samo kao povod za izlaganje SVO sopstvenih misli O krupnim predmetima duše i duha, praveći i sami visoki stil, istorijske i SOS Ops VR NBiJĆ O ljudima i ženama, o paradoksima srca ı mašte. Poneki put čak u zamahu Loliko i najbolji pesnik (istinski) tvorac. A kao povod, sve je pametnom čoveku dobro došlo. Uman i dubok čovek i o najglupljoj stvari može da kaže najpametnije misli. Demosten Je IZgOVOTIO Jedan slavan govor o šamaru koji mu Je neko udario u pozorištu. A možda nije preterano Tec da ni o našim najboljim piscima maši kritičari nisu uspevali da kažu išta odista ličnog i odista dubokog. Držali su se svagda jedne knjige unapred osuđene da bude pohvaliena ı prehvaljena, ili potcenjena i ismejana. I njihova Ssopstvena proza je bila najčešće deskriptivna kao u arheologiji: klasifikovanie u kategoriju i epohu, i vezivanie za analogiju i za poređenja. S malim izuzetkom njihovo filosofisanje velikih društvenih i duhovnih fakata nisu izlazili iz udžbeničke strogosti i siromaštva. Ima ih čak čija je sintaksa manj nego i udžbenička, i čije,su stilističke bravure manje nego poslovne, i siromaštvo u idejama i opažanjima našeg roda, ispod svake cene. Međutim, nabusitost i... pojedinih kritičara ne dolazi od njihovog samopouzdanja da će uveriti i pomoći, nego da će suzbiti, obeshrabriti, uniziti i ukaljati. Nas pisce me interesuje šta kritičari misle O nama, nego šta oni sami misle o stvarima o kojima gOVOrimo. Kritičar koji nije u stanju da napiše ništa drugo nego kritiku, nije pisac i ne vredi da se čuje. Komadić hartije na kojem je napisana jedna Kritika to je parče ma kojem sc nije mogla napisati pesma.

Isidora Sekulić, pišući o ruskim, skandinavskim, nemačkim, francuskim i našim piscima, nije sudila pisce nego ideje. IT to sa sigurnošću koju daje jedna duboka načitanost, jedna moć za opservaciju koja je retka, i jedan ukus za generalizaciju koji nije ženski, i, najzad, jednu sensitivnost istinskog pesnika. Kritike koje dolaze od liudi koji su i sami tvorci, imaju Sugcstivnost drukču nego onih koji svoj sud nameću tim obesnije što nemaju da nametnu ništa drugo. Zato se i kritika Isidore Sekulićeve. koje su uvek mali ali vrlo produbljeni portreti, izdvajaiu od klasičnog tipa naše Kritičarske proze. Kao sve što napiše inspirisani čovek, ie njene stvari izgledaju intimne beleške, razgovor sa samim sobom, diletantska simpatiia za stvari, druhovni i moralni afiniteti sa najboljim i naivećim ljudima od misli. Govoreći o Dostoievskom ona govori s verom slovenskom, i govoreći o Gotfridu Kelleru, ona govori s liubavlju za prosto u književnosti i čisto u životu; ali svugde ima uverenja koie dolazi i ođ srca i od duha, iedmo uverenie koje se prenosi na druge, i jedino koje vredi da se pročita. Njen stil je i ovde savršeno izrađen i ma svakom mestu treperiv i uzbudljiv, (ođao) velikog majstora na peru. · :

Putopisi Isidore Sekulić, njena »Pisma iz Norveške« imaju iste odlike nečeg proživljenog i očima i dušom, — mudrim očima i dubokom dušom. Između putopisa-feljtona kakav su pisali nekolicina naših književnih turista, i između putopisa koji su dela filosofske sinteze i poetske moći da razlikuiu i da sintetišu, delo ove spisateljke spada među nekolike primere izgrađenog i dovršenog dela. Niie dovolino biti

. pisac i otići da vidi iednu zemlju kako bi ma-

pisao Jednu knjigu. Treba onamo otići duboko spreman da sve uoči, primi, razlikuje, poredi, oseti, i zavoli ili omrznc. Ne opisuju se gradovi nego vizije, ni narodi nego rasni geniji, ni umetnička dela nego umetničke mogućnosti, ni kultovi nego njeni uticaji, ni događaji mego viši motivi, ni istorije naroda nego istorije duha i duše. Nema težeg roda nego putopis... Ne može putopis pisati književni turist koji u jednu zemliu dođe i prođe, nego koji dođe i ostane. T koji napiše tek pošto ie u nešto hiliadu puta zagledao. Isidora Sekulić ic mogla dati ovako lepo delo turiste, icr je otišla da vidi Norvešku samo kao okvir nečega što ic već dobro proučila kroz skandinavsku poeziju i istoriju; da vidi zemlju slavnih vikinpa. naselja gde je živela Rebeka Vest ı saniao Per Gint: i čuje vetrove u fjordovima da bi, bolje osetila svog Griga, ili more i peščane branc kuda je raz-

· mišljao filosoF... Norveška ie zemlja bez gra-

dova i bez prošlosti. Da Je išla u Francusku ili Italiju ili španiju ili Egipat, ne bi išla da gleda samo tlo i nebo. nego bi morala da se zađubi na svakom koraku. i da govori o stvarima od kojih ne stoji ni jedna bez veze sa dubokom istorijskom udubinom, koje je trebalo maipre stostruko znati u njinom posebnom i zajedničkom postoianju i značeniu. T da govori o iednoi prirodi kojia ie inspirisala toliko protivurečne i mnogobrojne stvari; i o iednom geniju rase u kojem se čovek oseti neobrojeno puta kao čovek izgubljen u besputnoi neprohodnoj šumi. Zn Isidoru Sekulić me bi. izvesno, ni to bilo teško; ona ic i pesnik i filosof.

V. |

Pod tim stablima: pod ovim stablima čija imena he znam sija neukroćen moj hod.

Ako ne vidim svod nevidljiv sam i ja: stabla, sve gordija, misliću na vas gord.

Jer dok ih napuštam pritajen pritajen u sebi dok uštap

dokazuje se sjajem, zar noći nemušta i njihov ne ostajem...