Књижевне новине

RETROSPEKTIVA JOVANA BIJELIĆA

Muzej savremene umetnosti

ŠTA SE JOŠ MOŽE reći u prilog Jovanu Bijeliću, umetniku koji je još za života postao klasik? Ovakva izložba pretvara jednu nama dobro RoropaM ličnošt u mitsku; posle ovoga, Jovan Bijelić prevazilazi uobičajena, rutineska merila vrednošti i sve Što se O njemu bude

| lo, to će ići uglavnom u A pg Onome koji govori. Takva je cena veličine: jer, dok je umetnik živ, o njemu se, bar kođ nas, suđi po najslabijim delima; posle smrti, mi se trudimo da sakupimo i da prikažemo ona najbolja. Prvi deo posla preduzimaju Xyritičarl, drugi deo muzealci, a kada se ta} krug bude završio, pred nama će biti istonija. U okviru ove i ovakve istorije, koja obuhvata Yaraoijb srpskog slikarstva između dva rata, Jovan Bijelić nesumnjivo stoji u samom središtu. Pretrpeo je, kao i svi njegovi savremenici, krize i kolebanja sezanovskog i kubističkog konstruktivizma, otkrio u sebi smisao za kolorizam,i đoživeo svoju punu stvaralačku zrelost kao najđarovitiji predstavnik našeg ekspresionizma. Stavito ga u koji bilo stilski pokret između dvadesetih i četrdesetih godina, on će izdržati kao od šale; sa još manje otpora se može ubrojati u protagoniste bezmalo svih tematika: u portretiste, u pejzažiste, u slikare mrtvih prirođa, figuralnih ili nefiguralnih kompozicija. Ođ jednoga se samo ne može odstupiti: da ić u svim tim vidovima našega slikarstva bio uvek među najboljima i među prvima. Veličina čiju ćemo vrednost tražiti, pre svega, u mjegovoj prosto neshvatljivoj osećajnosti za boju i ton. Međutim, njegov 56 genije sakriva u činjenici da je on bio možda jedini naš umetnik koji svoju materiju i svoju problematiku ne rešava na paleti već na samom platnu; svaka njegova slika: je po jedna neumitna i jedino moguća sinteza: drama u kojoj, nema ničega ni nedovoljnog .ni suvišnog. To je Ono što, je predstavljalo ideal Eduarda Manea: slikati jednu sliku toliko dugo do izgleda kao da je naslikana u jednom trenutku. U savlađivanju ove i ovakve temporalnosti leži dubina i snaga Bijelićeve umetnosti, a to su nam stručnjaci Muzeja savremene. umetnosti potvrdili na način koil zaslužuje našu zahvalnost.

SLIKE

VUKOSAVE MIJATOVIĆ Galerija Grafičkog kolektiva

SKORO JE REDOVNA pojava da se slikar ogleda i u grafici; međutim, mnogo je ređi slučaj da se jedan grafičar, i to izvrstan grafičar, odrekne svoje discipline u korist slikastva. Kažemo u korist, jer ono što nam je nedavno pokazala Vukosava Mijatović u Galeriji grafičkog kolektiva ide zaista u korist slikarstva. Ova nas ambivalentnost mlade beogradske umetnice podseća na vreme kad su grafika i slikarstvo sačinjavali dva vida jednog istog načina izražavanja: slikarstvo, je oduvek nosilo u sebi jednostavnost, i dubinu linije i forme; trebalo je samo dočekati vreme kada su tehnički uslovi omogućili razdvajanje. Znamo za razdoblja kad se grafika toliko udaljila od pikturalnog, — od boje i obojene materije, — da nam je otvarala vidike u jedan novi svet formalne senzibilnosti, Međutim, danas, u vreme uspona i trijumfa akvatinte, serigrafije, sito-grafike i litografije u boji, darovita i mudra Vukosava Mijatović nije prešla na slikarstvo bez nekog dubljeg razloga. Ne, naravno, da bi ukazala na nekadanje jedinstvo ovih iso pina; niti da potceni svoje nesumnjive uspehe u grafici. No, bez obzira na njene pobude, ona nam ic pokazala da je ne manje darovit slikar, od grafičara i da su njene mogućnosti u ovoj oblasti mnogo veće nego što su bile, u početku njene blistave grafičarske karijere, njene mogućnosti kao ·grafičara. Pokazala nam je dvadesetak tempera i gvaševa, nadahnutih našim starih freskama, prisno i neposredno doživljenih, ispod čijeg se stišanog i gustog kolorizma može nazreti jedna izuzetna slikarska senzibilnost. Nišu to velike slike, ali ni jednoj ne nedostaje mohumentalnost. U intimnoj atmosfeni ovih dela, koji sačinjavaju cikluse pod nazivom »U seni manastira«, »Očima cveta«, »Na dlanu sunca, »Plodovi zrenja« i »Zapisi vetra«, krije se i obnavlja jedna fina, ustreptala, razdragana početič-

nest; nešto što se može doživeti samo u maj-.

prisnijem dodiru s materijom koja pripada

umetnosti. ; Miodras Kolarić

Zlo činiti, ko se od zla brani, tu zločinstva nije nikakvoga · · ·

Premijera filma »Lelejska gora« Zdravka Velimirovića.

SCENA IZ TILMA »LBLEJSKA GORA“

priznam da sam, čuvši da Zdravko Velimirović Branimira Šćepanovića film bo motivima iz Lalićeve »Lelejske gore«, odmah posumnjao u uspeh takvog poduhvata. Naravno, najviše zbog neobične stvukture Lalićevog romana u kome paralelno postoje dva toka: objektivno-narativni i onai u komć sć zbivanje većim delom odigrava U svesti glavnog junaka Lada Tajovića; epsko sažeti tok Lalićeve naracije i košmar”i doživljaj progonjenosti i psihotičnog straha u svesti glavnog junaka. Zato se ovaj roman Ooplrao svakom pokušaiu mehaničke adaptaciie; tako da su sc autori filma odmah. našli pred izuzetno teškim zadacima: trebalo je pronaći način da se komplikovana struktura Lalićevog romana prenesć bez većih oštećenja, i da Se, istovremeno, 17bepne iedna vrsta konvencije tako česte u-ekranizacijama književnih dela: postupak Dremošenja ogolele okosnice radnic uz manje ili više uspešnu psihološku motivaciju likova. o!

Stoga su autor scenarija: i rediteli pročitali Lalićev roman. kao snažnu i uzbudljivu osihološku dramu i pronašli pravi i jedini način da prenesu njegovu pravu poruku: u divlioi Đustoši Lelejske gore komunista Lado 'Tajović se suočava sa osećanjem straha i usamiljenosti, ali i sa ljudskim zlom kao neumitnin usudom jednog vremena U kome su se Sve vrednosti morala i čovečnosti nepovratno 1Zgubile u atmosferi opšte ratne psihozć u kojoj mržnja, kukavičluk i izdaia drugih liudi stalno prate i ugrožavaju usamljenog čoveka, Ali Lado Tajović prihvata suroOVC uslove borbe DFOtiv sviju, u početku raspet između martijske direktive i otrežnjavajućih iskustava koje mu njeno dosledno pridržavanje pruža u OGI su na opšte nasilje i nemogućnost opstanka „čistih ruku« u vremenu i uslovima koje nameće borba za održanje golop života, da bi kasnije, ĐOučen živom Pprisutnošću zla, poćčeO, da odgovara lukavstvom na lukavstvo, nasiljem na nasilje i zamkom na zamku. Svestan da ie moralna čistota slab adut za ednom

MORAM ODMAH da pre godinu dana vest priprema po scenaniju

održanje u j iščašenom vrememu, on sa starim Oodelom od-

U PRETPROŠLOM BROJU »Književnih hnovina« izneo sam činjenice u vezi sa lažnim tvrđnjama Žarka Jovanovića, objavljenim u jednom januarskom broju »Večernjih novosti«. Svakom razumnom to bi bilo dovoljno. Ali ne i Žarku Jovanoviću. Jer on O činjenicama ima sopstveno mišljenje. Po njemu, onč se mogu negirati drskošću, lažnom montažom i prećutkivanjem. Njemu se dopao »razgovor« sa mnom, pa je rešio da nastavi tu zabavnu igru

i ne sluteći, iako se predstavlja kao znalac,

da spisak činjenica nije iscrpen. Doduše, i sam sam za to kriv: nisam ga upozorio na tu okolnost! Elem, on se javio za reč u prošlom broju »Književnih novina«. Doduše, sa nešto »malo« drukčijim tvrdnjama, ali, bože moj, ko će 5ćĆ setiti šta je on tvrdio u »Večernjim novoštima« šta sam ja izneo u »Književnim novinama“ ! šta je tačno a šta netačno u njegovim majhovijim tvrdnjama! | : i jer

Pošto sam ga uterao u.laž i nežnanje, Žar» ko Jovanović se odjednom proglasio za »albittae i u prošlom broju ovih »objašnjava« meni, od. koga je saznao da postoje biblioteke slične ili identične sa bibliotekom »Književnost u školi«, kakva je i u čemu je »razlika« između jednih i drugih, razume se, na štetu moje. biblioteke! Zaista čudna logika: ulovite nekog u lažnom tvrđeniu, TeC1mo, da ne postoje samo Belci nego i Crnci i po kažete mu Grmca, a,on vas onda »učeno« UVErava da Crnci, za koje je od vas saznao i da postoje, ne govore istim jezikom kojim i elci!

Mene savršeno nije zanimalo, ni ranije a ni sada, šta Žarko Jovanović »misli« o književnoj i pedagoškoi vrednosti moje biblioteke, kao što me ne zanimaju ni njegovi mapisi O DOZOvišnim predstavama: iz svega što je dosad napisao, jasno ic da ie on diletant, neznalica, bez književnog ukusa, kriterijuma i sposobnosti estetskog prosuđivanja. Što bi mene ili bilo kog ozbiljnop zanimalo »mišljenje«, jednog takvog diletanta-snagatora koji nije objavio nijeđa?n vređan „književni “esej ili studiju i koji sc »proslavio« jedino time što Je naše uspele DOzoyišne predstave i glumačke kreacije proglašavao za neuspele? Ali, u brivođi ič wezhalica

istih" noviha -

bacuje i stani

lik: pred nama u toku filma

izrasta novi Lado Tajović, posle svih iskuše-

nja koja su pp lukavog tak Zato je režija nastoj

preobratila u okrutnog borca, ara i domišljato

usamljenika. ala da humanu figuru

glavnog lika, protagoništu avangardne ideje i

nosioca progresivne svesti,

uokviri zatvorenim

krugom opšte cke ve My koji obrazuju li-

kovi Masnika, Trobr

ca, Grivića i Kosta Amerike,

i da ga kroz obračun sa njima dovede do spo-

znaje o potrebi borbe

u trenucima kađa je

njegova ljudska suština ugrožena. Sa druge stra-

ne,njemu je takođe suprotstavljena i imaginarna Lelejska gora »gdje zvono ne zvoni, gdje kolo ne igra... gdje se samo đavolovi legu, đavolovi i zmije«. Na tajnačin se sve okreće protiv čoveka i ri-

tam ugroženosti i straha dugi pokreti kamere ogoljeni prostor

planinske pustoši,

se prenosi i na prirodu:

vode nas kroz Surovo

iznad koga

se, u izmaglici, uzdiže Leleiska gora kao hilja-

dugodošinji preteći vulkan u kojoj je usamljeni čovck

beskrajno odupire zlu govara. U traganju za pravi

prokleta planina ostavljen da se i da zlom na zlo od-

m akcentima filma iz

Lalićevog romana sa uspehom je izvučen onaj

podzemni, parabolični đanju i nastajanju zla

đuhu i intimnom prostoru svesti;

fok koji govori O Ya-

»

u čoveku, u njegovom tako se Čo-

vek u stalnom dodiru sa prirodom navikava na njenu okruinu logiku »jači tlači«, kao i na haj-

ku i progone koji su rodi kojoj se čovek

suštinski kontakt sa li

takođe svojstvemi Ppri-

priklonio pošto je izgubio

udima.

Tako se Lado beskrajno potuca po pustoši

Lelejske gore,

bez prijatelia i

bez pravog OS-

lonca, raspet između Krvi svojih hajdučkih predaka i ljudske i partijsko savesti, hraneći

se pljačkom i ubijajući

da ne bude ubijem,

stalno neizvesne sudbinc i okružen surovom ı ćutljivom prirodom Koja pojačava strah i Ppometnju i vodi u rastrojstvo i ludilo. Tu bbpsihogu straha izopštenog čoveka koji se suočava sa zgusnutom maglom šume u kojoj se stabla

stalo premeštaju i

njegove poremećene svesti,

[ris]

kreću u košmamoj viziji

gde oborena dć-

bla. i panjevi stalmo poprimaju obrise |. jatelja, i gde zaseda vreba iza svakog proplan. ka, to osećanje nepodnošljive usamljenosti koje sav svet ljudi i stvari pretvara u neveru i za. veru, režija je uspela da prenese nA gledaoca stalnim \vanjem pokretne kamere sa be. spućem jedne divlje planine iz kojc odjekuju Pra lelek i prokletstvo. toi uspelo prenesenoj atmosferi romana i

impresivnom dekoru izuzetne vizuelne lepote u kome je ostvaren odnos između čoveka i pri. rode kao personifikacija prirodnih elemenata koji prete luđilom i uništenjen, u tom ukletom pejzažu koji odiše samim dahom pakla — ukraiko, u jednom iracionalniiem kvalitetu pejzaža — najveći je uspeh Velimirovićeve režije.

Međutim, i sama po sebi ekranizacija »Le-. lejske gore« je već svojevrsna avantura koja podrazumeva svešt O riziku, pa utoliko Vie treba poštovati oval pokušaj adaptacije Lali. ćevog romana za film, zato Što je, između ostalog, došao u pravo vreme da nas podseti na dramsku snagu i filozofsku aktuelnost ovo. ga pisca. Zbog svega OVOgA | one slabije delove ovoga filma koji se pomčćeralt ka bukvalnijoj ilustraociji romana i koji. pomalo apriormo stva: raju od filma iednu vrstu moralne T 32. ne treba shvatiti kao slabosti režije, Već Vi kao rezultat njene svesne namćre da se do. sledno pridržava duha i suštine Lalićevog romama. . i U stvari, pred režiju su iskrsli dvostruki zadaci: istaći humano, aktuelno i zračeće jezgro Lalićeve proze i istovremeno, kroz dramatično zgušnjavanje fizičke akcije, azati ljudski breobražai jednog, revolucionara Koji se neprekidno nalazi u situaciji suprotstav· ljania nečoveštvu. Na toj relaciji sublimiše se dublje i univerzalnije značenje „Velimirovićevog filma: sudbinu Lada Tajovića možemo shvatiti i kao sliku čoveka u prostorima mo. demo istorije koja ga neumitno primorava da sledi destruktivna osećanja, koja se nalaze sa one strane morala ili bilo kakvog konstituisanog: društvenog reda ili poretka ı gole biološke egzistenciie. Ovaj film se takođe može shvatiti i kao priča ku dovede: nom u speciialne okolnosti u kojima TJČgOV nagonski impuls borbe za Opstanak u Ppotpu· nosti ukida njegovu dublju, humaniju suštinu u čijem se središtu nalazi osećanje slobode i etičke nužnosti, uopšte ukiđa sve Ono što ga čini čovekom i, odvaja od surovih zakona prirode. Sa druge strame, »Leleiska gora« takođe donosi kao neospomu i činjenicu da između sveta ideja i njihove primene u praksi života postoji nepremostiv jaz. U ovom filmu takođe naziremo i jednt psihološku istinu TieOsporne univerzalnosti: čista, neiskvarena, sublimisana ideja — ovoga puta oličena u dogmatskoj pa tijskoj direktivi — teško se može održati u dodiru sa stvarnošću. Lado doživljava buđenje iz obmane i uspeva đa opstane tek kada shvati tu istinu i Žživotvormo promeni partijsku „di-

rađi održanja .

vektivu, Prilagodđivši ie okolnostima u kojim

vladaju surovi prirodni zakohi.

Na kraju moram priznati da odavno u domaćem filmu nisam viđeo tako homogenu glumačku ekipu koja jc bukvalno oživela likove iz Lalićevog romana, bolic reći čitavu galeriju likova u kojima je odzvanjao bogat emocionalni život. Bez preterivanja se može reći da je nekolicina glumaca dala briliantnc kreacije i u mnogome doprinela uspehu filma, Pre svih treba izdvojiti Slobodana Dimitrije• vića kao Lađa Tajovića, zatim, Paška Jože Župana, Masnika Milivoja Živanovića, Kosta Ame• riku Stoleta Aranđelovića, barjaktara Grivića Junuša Međedovića i Kadušina Veljka Mi ćovića.

Bogdan Kalafatović

Mo kome

„podmeće“ rog za sveću ?

da se izdaju za znalce,i lica stvamo zna 4

to, koliko jedan nezna-

koliko glumi da zna, a He

neko njegovo »mišljenje«, ješte predmet Ovog

špora, Da ga podsetim

pošto ima kratko pam-

ćenje: Žarko Jovanović je tvrdio, prvi put posredno drugi put neposredno, da nigde u svetu,

pa ni

tično sa ' bibliotekom »Književnost U prošlom broju »Književnih novina«

kod nas, nema izdanja koje bi bilo iden-

u. školi«. Žarko

Jovanović sada tvrdi da je u »Večernjim. no-

vostima« napisao kako

je »skraćivanice i Dpre-

pričavanje pojedinih pisaca opasno ı za pisca

i za čitaoca, pogotovu

ako se to loše radi«. Ja

sam ovaj navod uporedio sa objavljenim član-

kom i utvrdio da nigde u njemu nema rečenice

" niti bilo kakve aluzije ako seto loše radi«.

„Yadi«. sam Žarko Jovanović, jcr jC

_nici sada izmislio

ma rečenicu ·»popgotovu

Očigledno je da »loše

A ovu Toečei dodao svom ranije

objavljenom članku u »Novostima«, dakle falsifikovao je svoj sopstveni štampani fekst. Ali, kao Što će sc videti, nimalo slučajno, on je to morao učiniti da bi se izvukao iz »platke«.

Dalje, prepričava sebe ·članak svodi još na dve

Jovamović, Njegov Sc stvari: na tvrđenje da

đak u skraćenom izdanju ne može otktiti i do-

živeti pisca kao u integralnom tekstu {sa obra-

složenjem o posledicama i obiašniavaniem Za-

što je to tako) i, na

Jovanović, »lepo« me ic »zamolio« dz to,

ifećnik, ne činim. TI to

kraju svog članka, kaže

kao Žarko Jo-

ic sve što j|c

. vanović tvrdio u »Večermjim mnovostima« tvrdi sada Žarko Jovanović u »Književnim No-

vinama«“.

Ali to nije sve što ie tada tvrdio! U svoni | prvom članku Žarko Jovanović ić izneo kao . glavnu stvar svoju zamerku da'se hiljade stra-

nica ne mogu sabiti u

imnku Wknižicu. Da fo

ije bilo niegovo glavno tvrđenje, ne bi u

temi · istom člankvu mabyr

ajiao i upoređivao du-

žine integralnih tekstova sa dužinom odlomaka kojima su predstavljeni, ne bi čitav pasus upotrebio za iznošenje brojki o tom odnošu. Glavni i jedini »argumenat« koji jč tađa izneo protivu ovoga poštupka, jeste —— sam taj PO stupak. Naime, deo ne može zameniti celinu, ma u kakvom svojstvu ili svrsi (jer on izričito kaže: »Kakva god bila namera uređivača,. <). Nije bilo ni reči kakvi su ti odlomci, da Ji sU, bilo po čemu, sebi dovolini ili nisu, da ·li su dobro ili loše izabrani — ni reči, ni nagoveštaja o svemu tome. Jedino je merilo tada, u »Novostima«, bilo čisto mehaničke prirođe: odnoš broja stranica celog dela prema broju stranića izvađenog odlomka. Taj postupak sa Lalićem, na primer, »nije uspeo« zato Što je »Svadbać od 262 stranice svedena na 14 stranica, a »Le lejska gora« sa 585 na 30 stranica. | Kada sam ja naveo pozamašan spisak dela u stranim edicijama, sa brojkama. koje govore o dužini odlomaka, Žarko Jovanović jč sada, „Književnim novinama«, odjednom počeo da tvrdi Kako su tamo u pitanju »odlomci«, 4 ovde, u biblioteci »Kniiževnost u školi«, Nisu odlomci, iako su ti odlomci ovđe nekibput du. negoli u nabrojanim ediciiama!, Tako je Žarko Jovanović zapao u apsurdnu situaciiu da, 90 sredno, brihvata da se u stranoi ediciji Sart tova »Mučnina« s pravom predstavi sa svega 2 stranice, a Lalićeva »Leleiska gora« NC može ni sa 30 stranica! T to samo zato što ić to uči: njeno u našoj biblioteci. sa našim piscem 1 02%, strane Wašep pisca? Misli li Žarko Tovanović da smo ia, kao urednik. Aleksandar Petrov, kao autor ovog izbora, Mihailo Lalić kao wisac koji je baš ovai izbor odobrio i vublika koja sve Ovo Čita, da smo mi svi maloumnici ba Hč wožemo da pvrozremo ovu »logiku«? Ali Jova nović se mimalo zbog toga me uzbuđuje, on »tera« svoje; iz Švega izlazi da njemu »smčta“

KNJIŽEVNB NOVINE