СРЂ

— 747 —

Nastupi ćutane; đirektor je šetao i mislio, a Vremenski, ubijen svojom nesrećom, sjeđio je na kraju stolice i takođe je mislio. Na jedan put liee se direktorovo razvedri, i on od radosti eak prstima zaigra. — Cudim se, što se toga prije nijesam sjetio! ... progovori on brzo. — Slušajte što Vam mogu predložiti... Druge sedmice poslovođa našeg sirotišta ide u pensiju. Ako želite, možete stupiti na negovo mjesto! To je sve! Vremenski koji se nije nadao takvoj milosti veoma se obraduje. — Baš lijepo, doda direktor. Danas odmab napišite molbenicu .... Otpustivši Vremenskog, Teodor Petrović osjeti neku lakocu i cak zadovojstvo: pred nim već nije stajala zgurena figura promuknutog pedagoga, prijatno mu je bilo pomisliti da je, predloživši Vremenskome slobodno rnjesto, postupio pravedno i savjesno, kao dobar i čestit čovjek. Ali to lijepo raspoložene nije dugo trajalo. Kad se vratio kući i sio da objeduje, negova žena, Anastasija Ivanovna, od jednom rece: — Ah, da, tek što nijesam zaboravila! Juče je dolazila k meni Nina Sergejevna i molila je za jednog mladića. Kako ćujem, u našem se sirotištu otvara natjecaj .... Da, ali je to mjesto već drugome obećano, reče direktor i namrdi se. - - I ti već znaš moje pravilo: ja nikad ne dajem mjesta po protekciji. — Znam, ali za Ninu Sergejevnu mislim da se može učiniti izuzetak. Ona nas voli kao da smo joj svoji, a mi joj do sada još ničim nijesmo odvratili. Nemoj ni pomišjati da joj molbu odbiješ. Svojim kapricem uvrijedićeš i nu i mene. — A koga ona preporučuje? — Polzuhina. — Ko je taj Polzuhin? Da nije to onaj, što je u društvu o novoj godini igrao ulogu Oackoga? Tog gentlmena? Ni po što! Direktor prestane jesti. — Ni po što! ponovi on. Bože me sačuvaj! — Ali zašto? Cuj me, draga moja, ako se mladić ne obraća pravo » kome treba, nego preko ženskijeh, znači da ne vrijedi ništa! Zašto on sam ne dođe k meni?