СРЂ

— 755 —

javjuju se u stvarima lcoje mi poznajemo; i mi imamo sposobnost otuda izvući svojim umom ideju prostora i vremena. Zašto je potrebno da saznane vlastitog i udajenog mjesta predpostavja predstavu prostora? Na ovo pitane Kant namje ostao dužan odgovor Među tim cijela ta radna je sasvim prosta: najprije mi poznajemo ogranicenu prisutnost koju irnaju stvari; zatim shvatamo odnošaje jukstapozicije, ekstensije, udalena i zbližena u prostoru, koji postoje u spojašnem svijetu, i samo otuda mi poznajemo ono što nazivjemo prostorom, t. j. mogućnost ekstensije. Prostor i vrijeme, ciste forme culne intuicije, izgledaju nam dvije najcudnovatije nesmislenosti koje su igda izašle iz zdravog razuma. Prostor i vrijeme, kao subjektivne forme, nijesu drugo već prazne riječi, beskorisne mehanizmu našeg saznana; one ne mogu ništa polučiti s eksperimentalnog gledišta, niti nam daju osjetiti šta realna. I zbija, što su proste forme bez sadržaja? Prazne moliune. Ne osvrćući se na ovo, čulne forme, koje je Kant izmislio da bi protumačio intuiciju vremena i prostora, ne vajaju, jer su nepojmlive i nista nam ne tumače; zatim, jer ova intuicija, koju bi Kant Jitio protumačiti, ne postoji. Trostruka fatalnost! Promatrajmo najprije dvije čulne forine koje bi morale biti kao recipijenat masi sensacija, koje se osjećaju u vremenu i prostoru. Mnogi su se fllosofi truđili oko ovih intuitivnih forama. Herbart misli, da bi ih moraJi predstaviti poput dviju zdijela,- u koje čula izlijevaju svoje impresije, a ove napokon poprimaju oblik samih zdijela. S druge strane, doktor Cohen kao i profesor Riehl nmijena su, da forme već postoje, ne kao aktualne, već u mogućnosti (in potentia), i da objekat na nih djeluje. 1 ) Ako oni misle ovim samo kazati, da smo mi kadri poznati ono što je u prostoru i vremenu, oni se udajuju od kantizma i povraćaju tradicionalnoj nauci; ako misle pak sačuvati „potencijalnost" pod imenom dviju forama, t. j. prostora i vremena, pitane ostaje neriješeno, t. j. kako čulnost postiže ovu zaliiiu forama, osobito ovih dviju forama, u isto vrijeme? One zbija igraju ovdje ulogu deus ех machina.

') Cf. Le Criticisme philosophi^ue, I. l.er, p. 323-324.