СРЂ

— 631

Očni kapci padaju. Jeđna tamna, neodređena i živa slika diže se pred o6ima. Lomne, ispresijecane misli prelaze kroz mozak i jedine se s onim neodređenim slikama, u kojima se sve mijena i pretura. Tek po katkad, nešto bijelo, lako i tanahno igra u šarenilu i muzičkim zvucima, nešto zlatno raste u vazduh, bez temeja, diže se, spušta se, sjaji se, i. . . . sve to iščezava kao voden klobuk. Ruke još rade, jer sve se te slike ukazaše za jedan trenutak: dok je spustio i podigao umorne trepavice. Slike se opet pojavluju, pa iščezavaju, pa onda opet se ukazuju sa više bile i mane jasnoće, pa ponovo nestaju. To se tako u beskraj ponavja, ostavjajući jadnome Gliši čudne, neodredene utiske i osjećana. Sahat opet izbi časove. Prve udare Gliša miješa sa svojim snom, i pri svakom udaru izlazi mu pred oči jedan mali zeleni kotur, malen kao tacka, pa raste, postaje velik, pa se opet naglo smanuje i postane tačka: iza toga nešto bijelo i crveno igra, prolazi. . . . pa sve nestaje. Gliša poglćda oko sebe, diše vrlo brzo, uzima sa stola jedan alat, i trepavice lagano padaju i odmah se brzo dižu. Mala peć se naglo raspali i osvijetli sobu. Sjenke zaigraše, i Gliša u polu-snu vidi hijade }udskih laktova i mišica, sa poderanim raspalim rukavima, kako mašu hitro ovamo onamo po zidovima i tavanici, pozdravjajući u zanosu sreću, davno očekivanu sreću, koja im se približujeiz dajine zelenim, mirišlavim putem. Mašu gole ruke kao pruće, a rasparčani rukavi mlate izokola. Pa onda, broj ruku smanuje se, tek po koja se još samo opaža, pa na jedan mah opet ih se stvori puno, puno, i mašu li mašu

Sahat izbija. Na po|u je još mrak, ali se opaža da će uskoro da sviće. Rijetke velike paliu|ice lagano padaju sa visina; sve je bijelo, ni traga od staza. Mala gomila je još pri radu. Niko više ne pjeva, već svi ćute kao u kakvu snu, ali ruke neprestano rade, i ako svijest u pola spava; ruke znaju svoj posao i one ga vrše. Sjenke neumorno igraju, a lampa sada kao iznurena baca izokola slabu, žutu, bolešjivu svjetlost.