СРЂ

- 632 -

Vrata se polako oškrinuše. Ledna vazdušna struja projuri kroz radionicu, snijeg sa praga dokotrla se po podu, a krpe se dugo, dugo za}u]aše. Kroz otvorena vrata i ogromnu zimsku tišinu dopire iz dajine pjevane pijetlova. Cu se neko тгтјапе, pa onda zvonke staklene riječi: „bogatom, lijepom curom sa stooo dukaaata . . . ." Gliša se naglo trže, ispusti obuću i čekic, pa gledajući babu uprtim, strašnim, raširenim očima uputi se pravo k noj, obarajući sve pred sobom. Nikada baba ne bješe izgovorila te riječi sa toliko strasti i Jepote, one zanesoše Glišu daleko, daleko, i ogromna zlatna kula, bijela, vitka tijela i sve, što je vidio u snu, stade pred nim i pokloni mu se Uzevši bočicu od babe, otrči kao mahnit, ostavivši otvorena vrata. Hladni vazduh bio je razbudio radenike. U dajini nad polanom istok je bio ožaren blijedom ružičastom svjetlosti, koja je prodirala med dugujaste, bijele oblake. Mitar ispravi svoju jako savijenu grbaču, napuni pluc'a hladnim vazduhom, i onda uzdah i pjesma zajedno izađoše iz negovih grudi.

&