СРЂ

924 СРЂ. - SRĐ.

mljanin, jer prva riječ pobuđuje u naraa pređođžbu lijena, brbljava, dosadna, smiješna eovjeka, a druga naprotiv napunja naše srce i našu fantaziju naj idealnijim slikama junaštva, doitiovinske ijubavi, požrtvovanosti, djelatnosti, ustrajnosti. Ali kad znamo, da u svakoj perijodi eovjecanstva Ijuđi bolovahu više ili manje od istili poroka, ne ćerno moći pomisliti bez poroka Rimljanina, pa bilo iz koje god doba, a s druge nam je strane gotovo nemoguće, uprav s obzira na harakter starih Rimljana, predoeiti njihove poroke malušnim, djetinjskim ; mi tražimo u njima i nehotice tragove one burne strastvenosti, što odgovara haraterističnim potezima njihove ćudi gotovo jaš surove i divlje. Svakomu je poznato, da je nasilna Ijubav Seksta Tarkvinija utisnula nož u ruke nevinoj Lukreciji, ali da je i srušila prijestolje Romula i Nume. Svak znade, da je Apije svojom brutalnom strasti prama Virginiji prouzrokovao njenu smrt, ali i uskrisio pučki tribunat, u kojem plebejci nađoše naj jaču potporu, kad su tražili svoja prava. StojeKlodiju st'alo, da će ga pontifex maximas optužiti s oskvrnuća svečanosti dobre Božice, samo kad može doći u blizinu svoje miljenice ? A gdjeje Antonije, koji, zaćaran Kleopatrinom ljepotom, prepušta vlast nad cijelom rimskom državom svojemu suparniku samo da može uvijek i neprestano motriti duboke oči egipatske kraljice? Nego, u doba repubiike rimski građanin, sav zaokupljen ratom i političkim pitanjima, ne imadaše niti prilike, niti vreniena da učini porok svrhom svojega života, stoga se nijo trudio, da ga ukrasi; niti je zaodijevao svim nakitima zamamljivosti, da izgleda manje preziran. To umjeće nauči tek onda, kada August svlada redom sve svoje protivnike i zadade snutni udarac republici, a na njezinim ruševinama podigne monarliiju. Tada strast, neobuzdana i silovita, ustupi svoje mjesto laskanju i udvaranju, stoga duša okržljavi, i tako eto gizdelini postadoše mogući u Rimu. Gizdelini rimski pripadahu pretežno senatorskom redu, a mnogi također i viteškomu staležu. Rimski plebejci ne bijahu nego gomila gladne svjetine. Zaogrnuti starom, gnusnom, poderanom togom, sprovođaliu svoj život ili pri vratima bogatih patrona, da dobiju ostatke od večere, ili na ulazu u državne hambare, da prime svoj dio žita, ili na stepenicama amfiteatra,