Nova Evropa

Slavjanofili — takozvana starija grupa — stojali su medjusobno u vrlo bliskim odnosima, i uticali su jedan na drugoga, Ako su već i Homjakov i Kirjejevski, koji su do osnovnih svojih gledišta došli samostalno, i tek zatim našli da se u njima slažu, vršili jedan na drugog uzajamni upliv, onda se još u mnogo jačem stepenu može (таван ха tim uzajamnim uplivisanjem kod mladjih slavjanofila, Samarina i Aksakova. Različni po temperamentu i talentima, po specijalnim interesima i praktičnom radu, slavjanofili su se slagali u osnovnim tačkama svoga pozitivnoš programa, iako se nisu uvek slagali u njegovim potankostima. U centru tog programa je stajalo odbijanje zapadne kulture, i ustrojstvo sistema ruske kulture kao osobenog tipa kulture. Borba sa zapadom je značila za slavjanolile vrstu pozitivnog stvaranja, jer se kod njih nije radilo o spoljašnoj i o formalnoj kritici, neđo o traženju ул5е6б паčela i istine, iz kojih bi onda bili u stanju izvesti i objaviti nemošućnost svoga priklanjanja zapadnoj kulturi. Otuda u njihovim kri- · likama nesamo da nema ničega jetkoga, da nema preziranja Žaрада — što se medjutim slavjanofilima češće hoće da pripiše nego, obratno, oni iskreno i sa zadovoljstvom priznaju svoju ljubav prema Žapadu, i sa dubokim žaljenjem govore o iragediji Zapada. U jednoj od ranijih pesama Homjakova [1834] nalazimo ove redove:

ипо па је, tužno! Jer je gusta tama legla Na daleki Zapad, na zemlju svetih čudesa,«

Pesma se završava strofom čiji prvi deo govori:

2» , , . mrtivačkim pokrovom Žakriven je ceo Zapad, Pašće na njega mrak dubok.«

U jednom od kasnijih članaka Alksakova (najvatrenijeg, samo malo fanatičkog slavjanofila) imamo sledeće: »Nije Zapad u zemlju zakopao falente koje mu je Bog daol Rusija to zna, kao što je svagda i znala, I da nas Bog sačuva od podcenjivanja tudjih zasluga. To je ružno osećanje... Rusija ne poznaje to osećanje, i ona slobodno priznaje Zapadu sve što je po pravdi njegovo,« Godine 1846, kada je već potpuno bilo izradjeno gledište slavjanolila, pisao je Homjakov: »Mi u stvari postavljamo svet Zapada više sebe, i priznajemo mu njegovo nesravnjeno preimućstvo«, »Ima nehotična i neodoljiva čar u tom velikom i bogatom svetu zapadne civilizacije«, čitamo na drugom mestu Homjakovljeva teksta, A posle nekoliko godina, u članku koji je posvećen Kirjejevskom, Homjakov ponovo govori o tom da »čar Žapada još nije prošla«.

Na taj način se dakle vidi da je kritika Žapada nikla iz traženja istine i svoje nacijonalne samosvesti, i da su pre te kritike slavjanolili imali fazu duboke ljubavi prema Zapadu, koja je do kraja njihovih životš pokazivala tragove u njihovim delima, Problemi Zapada nisu slavjanofilima tudji; o krizi Zapada ne govore oni ni zlobno ni zlurado, nego pokušavaju odgonenuti razloge te krize, kako bi izbegli iste greške, Jedna stvar je bezuslovno tudia

107