Nova Evropa

meru; »zajedno s ovim releratom«, veli autor, »ja sam vlastitim očima video svojeručno pismo cara Nikole Ministru (Maklakovu), u kom car veli, da se on potpuno slaže s mislima ministrovim i da ih odobrava«, Eto takovo je bilo ponašanje najmerodavnijih faktora prema lojalnoj i konzervativnoj IV Dumi, koja se pokazala toliko patrijotska i snažna u odbrani Rusije od spoljašnjeg neprijatelja. Prelazeći na pregled ratnih prilika i uloge Dume i njena predsednika u ovo doba carske vlade, autor iznosi niz najznačajnijih, najzanimljivijih, i dubokosežnih fakata i činjenica, Neke su od njih skoro neverovatne, ali nažalost i suviše istinite, Teško je zamisliti, koliko je vlada smetala Ratu, kako je ona vešto vodila Rusiju ka propasti, a njenu junačku vojsku u smrt i ka rasulu! Strahovite su prepreke koje je ta vlada činila društvenim ustanovama, Dumi i njenu predsedniku, u vršenju njihovih dužnosti za poboljšanje raspoloženja masa i za obezbedjenje što boljeg snabdevanja vojske i pozadine. Sve je to napokon dovelo, prema dokumentarno obrazloženu tvrdjenju bivšeg predsednika Dume, do pune dezorganizacije vlade ı demoralizacije vojske, Kada je autor zapitao predsednika vlade Goremikina: »Kako ste se Vi, Ivane Loginoviću, u Vašim godinama [76] rešili da ихтеје па зе toliko odgovorni položaj?«, dobio je odgovor: »Jao, moj prijatelju, ja ne znam zašto mene već po treći put iznose iz пана па«. Јо5 je frapaniniji autorov razgovor sa poslednjim predsednikom carske vlade, knezom Galjicinom, koji je bio jedna posve ništavna i komična pojava, {Sećam se dobro, kako je on spavao sedeći u ministarskoj loži na jednoj od presudnih sednica Državne Dume 14, februara 1917, kojoj sam i sam slučajno prisustvovao.) Ro dzjanko: »Kako Vi, poštovani kneže, primate ovakvu dužnost {predsedništvo vlade) u toliko teško vreme, budući da niste nikako spremni za takav rad?« — Knez Galjicin, predsednik vlade: »Ja se potpuno slažem s Vama, Da Vi znate, šta sam ja sve rekao o sebi caru; tvrdim, da bih, kad bi se neko drugi usudio da sve to o meni kaže, bio prisiljen pozvati ga na dvoboj!« — Zaista, užasne prilike, ı kobna sudbina jedne države, koja je u trenutku najveće opasnosti, u irenutku kad ginu hiljade njenih najboljih sinova, imala jednog vladara kao što je bio nesrećni car Nikola, koji je postavljao ovake predsednike vlade i hteo da rastera i ograniči lojalno, i njemu i zemlji odano, Narodno Predstavništvo, samo zato što je ovo, skupa sa svima onima koji su sačuvali bili u zemlji pamet i svest, tražilo da se uklone najgore i najodvratnije pojave trulog sistema, podržavanog s pomoću »naitalina« zastarelih predrasuda i, tako reći, »kamfornim injekcijama« policajskih represija i detektivskih provokacija. Ličnost poslednjeg »lekara« režima osudjena na propast, člana Državne Dume Aleksandra Protopopova, ministra Unutrašnjih Dela, u oči Revolucije, jednog gadnog renegata i odvraine kreature zloglasnog »\{undermonch«-a Rasputina, sjajno je okarakterisana od strane ovog autora. »Bolesnik će sigurno umreti, kad ga leče ovaki lekari!« Bolest vojske, napuštene i gotovo izdate od vlade, bila je strahovita. Dva milijona zarobljenika i više od jednog i po milijona be-

206