Nova Evropa

des unbekannten Oceans, weht der Geist des Ewigschaifenden, und freut sich jedes Staubs der ihn vernimmt und lebt,..«

(pPun, topal osećaj moga srca za živu prirodu, koji me je prelivao tolikom slašću i činio svet oko mene rajem, sad mi je kao nepodnošljivi mučitelj, kao zloduh koji me progoni na svakom pulu, Kad sam pre promatrao plodnu dolinu preko reke sve do onih brežuljaka, i video kako sve oko mene klije i buja; kad sam gdledao od podnožja do vrhunca one bregove, zaodevene visokim, gustim stabaljem, one doline sa raznolikim zavojima, zasenjene najumiljatijim šumama, — a blaga reka odmicala izmed šaputavih trstika, odrazujući krasne oblake, što ih je blagši večernji vetrić na nebu nihao; kad sam zatim slušao, kako ptice oko mene oživljavaju šumu i milijoni mušica u rojevima smelo plešu u poslednjem rujnom sunčanom iraku; pa kad bi poslednji trzavi pogled sunca oslobodio u travi zapletenog kukca, i žubor i tkanje svud uokrugš upozorilo me na zemlju, i mahovina što па silu otimlje hranu mojim tvrdim pećinama, i šikara što raste niz suhu peskovitu uzvisinu, — meni bi sve to otkrilo unutrašnji, sveti život prirode... Oj, kako sam to sve obuhvatao u svoje vrelo srce, osećao se kao da postajem Bogom u toj prebujnoj punoći, i divotne prikaze beskonačnog svetla nihale su se u mojoj duši, oživljujući svel,,. Od nepristupnog gorja preko pustoši, na koju nije stala ničija noga, pa do kraja nepoznatog okeana, — sve provejava duh večnog stvaraoca, ı veseli se

svakom prašku, koji ga razume i živyi.,,« Prevod M. Nehajeva.)

U ovim besmrinim rečima malazimo otvor za ulaz u suštinu živoga, Svaka mahovinica, svako zrnce prašine, svaka bubica i tvarčica primećena je i obuhvaćena u sagledu, u viziji života. Svi žive, svi se raduju životu, a sam se život raduje ako je od njih primećen, Život likuje kroz živo, A. kako je sva nagrada, sve zadovoljstvo, i sav trijumf života u tome, da ба svaki obujmi i dokuči, to nema па егет ће oblasti, i niko ne sme da se ostavi postrani, ko je ma i najmanje zadahnut dahom egzistencije,

Gete je sebi često dolazio kao sama priroda, kao sam živi život, Otuda kod njega beskonačni osećaj strasti i žedji: da se sve Živo spomene, ukoliko učestvuje u nekom dogadjaju, Jedam dogadjaj postoji nesamo kao svoj, kao takav, пебо јо5 1 tajnim učešćem sve sile živih, živućih suština koje su s njime u satreptaju, Gete ne sme da napusti nijedan delić života, Opisujući jedan osećaj, jedno zbivanje, jednu psihičku zgodu, jedan čulni razvoj, Gete odmah uvidja šta sve tu još — uz njih, Dokraj njih, i u njima, — živi, I sve to on iznosi, — kao što pravi botaničar vadi biljku sa svim korenjem i žilicama, jer sve to pripada biljci, Nema pesnika na svetu koji bi, u jednom čulnom dosegu, izneo na sve{ilost reči i stiha toliku množinu i raznorodnost živih pojedinosti što se u njemu stvarno nalaze. Zato je Gete celoga života svoja već i inače neobično razvijena

215