Nova Evropa

Gete je bio svestan težine i novine posla koji preduzima odlučivši da svoja rimska iskustva i raspoloženja, ı svoje ljubavne doživljaje u Rimu i u Vajmaru {sa Kristijanom), ispeva u distisima, na dotle nečuven ı jedinstven način u novijem pesništvu, kako kaže Vilhelm Šlegl. On se za taj posao, kako smo videli, temeljno spremao, i naročito je čitao svoga Propercija, za kojim je pošao u stopu — osobito metričku stopu. Da mije baš uvek lako išlo, i da je poduže trajalo, to se lepo vidi iz njegovih izjava prijateljima; kao što se vidi i koliko je doterivao svoje stihove, iz vlastite pobude i na savet drugih, poimence braće Šlegl. On je sam uvidjao poneke greške i slabe strane svoje nove versilikacije, i nastojao je da se »popravi«., Tek baš kad nikako nije išlo, ostavljao je stvar onaku kakva je, ili — za bolja vremena, Tako piše Šleglu (26. februara 1800): »Vielleicht finden Sie Mittel die bisher refractairen Stellen zu zwingen, Sollte es nicht iberall gehem, so wollen wir uns drein ergeben wund der Zukunit etwas vorbehalten«. Na što i najstrožiji kritičar, idealni prevodilac i poznavalac antičkih mefara, ne može na ino već odgovara (28. februara): »Ich bin gamz Ihrer Meynung, dasz man manches nicht dar erzwingen wollen.,,.« Ali je i dalje ostao mišljenja, da nije posao za svakoga pačati se u pravljenje distiha, i da »wer alles diesz fdr Subtilitiat oder Nebensache halt, mag seme ungeweiheten Hinde von Nachbildung des Classischen in Ubersetzungen oder eignen Werken entfernt halten« {u »Vorlesungen Шђег зсћбпе Literatur und Kunst«, 1802/3).

=

Pišući na ovom mestu o Geteovim Rimskim Elegijama služeći se uglavnom materijalom prikupljenim i kritički priredjenim u Vajmarskom Izdanju Geteovih Del4 {1. svezak, 1887), i knjižicom A, Lajcmana (Albert Leitzmann) »Goethes Romische Elegien nach der šltesten Remschrift« (Bon, 1912, u zbirci »Kleine Texte ir Vorlesungen und Ubungen«) — povodom Nazorova prevoda u »Novoj Evropi« (brojevi za mart i za april 1932), red je da spomenemo i druga dva prevoda Rimskih Eleđija na naš jezik, koji su objavljeni gotovo istodobno sa Nazorovim prevodom: jedan, Velimira Živoji novića (deset prvih) nešto ranije, u jJanuarskoj svesci beogradske »Misli« (str, 55—59); i drugi, Dra Slavka Teklića, nešto kasnije, u knjizi »Goethe, njemački Propercije, sred antičkih lirš i satira« {str, 215—233), koju Je izdala knjižara St, Kugli (u Zagrebu, 1932). Pokušaćemo da uporedimo ove prevode u pogledu stiha, medju sobom i u odnosu prema stihu kod Getea, pa ćemo saopštiti rezultat ovog pokušaja u idućem broju »Nove Evrope«, ie

· С.

294