Nova Evropa

ravnotežu izmedju izvoza i uvoza, mi smo u Фош робједи испин vrlo malo; a to što ipak imamo u posljednje vrijeme altıivnu trđovinsku bilancu, to se ima zahvaliti u prvom redu speciličnosti nekih naših izvoznih artikala ı niskom životnom standardu našegća seljaka, te oštrim deviznim propisima, koji su donijeli — u svom današnjem obliku — više štete nego koristi, — Dok su druge države našle načina da finansiraju svoj izvoOZ, mi to nismo do danas niti pokušali (pokušaj sa »Prizadom« bio je već od početka pogrešan, i imao je i suviše privatno-ekonomske osnove), iako je nama daleko potrebnije finansirati izvoz nedo jakim kapitalističkim zemljama, dok je naš izvoznik i proizvodjač izvoznih artikala tako slab kapitalima, (Otkup naših sadašnjih potraživanja spram Njemačke ne može se uzeti kao finansiranje izvoza, jako je naša Narodna Banka stvarno u mogućnosti da sa postojećim sredstvima daje kredite na taj izvoz, što bi ujedno bio i manji rizik za nju, a oddovaralo bi i nacijonalnoj privrednoj funkciji ove institucije). Isto tako, dok su druče države svoje stabilne valute obarale s namjerom da postignu trgovinsko političke elekte, mi smo Srozničavo branili našu valutu, de facto već oborenu, i to uz trđovinsko-političke i finansijske žrtve. Napokon, dok su druge države raznim ograničenjima vezale uvoz strane robe, i na taj način imale u ruci instrumenat kojim su prisiljavale inozemstvo na koncesije za uvoz svoje robe na njihova tržišta, mi nismo stavljali uvozu strane robe nikakova ograničenja, a ona ograničenja što bismo i postavili nismo mogli niti umjeli iskoristiti u prilog našeg izvoza. — Jedino što smo znali, bilo je oponašanje drugih država, dakako sa stalnim zakašnjenjem, pa je stoda naša trđovinska politika činila utisak kao da nema smjernica, kao da i nema veze sa stvarnim potrebama, neimajući znatnijih i trajnijih efekata,

Kad se sad traži reforma naše trgovinske politike, razne trčovinsko-političke mjere, nabacuju se imena kao: kontiigenti, kompenzacije, uvozne dozvole, itd. Da vidimo malo, što je od sveda toda prihvatljivo za naše prilike. Pitanje, da li je nama potrebna liberalna ili intervencijonistička trgovinska politika, ne treba ni postavljati, jer je jasno da kraj tolikih ograničenja medjunarodnoj trgovini od strane 50tovo svih državA, i kraj tolikih medjunarodnih zapletaja i trčovinsko-političkih intervencija — ne možemo ni mi ostati neki liberalistički otok u intervencijonističkom moru. I mi se, u prvom redu, moramo braniti od teškoga pritiska strane robe na naše tržište {uzrokovana svjetskom hiperprodukcijom, općim padom cijena, i eksporinim forsiranjima pojedinih država), a drugo, moramo nastojati i boriti se da sa našom robom prodremo na inozemna tržišta (što je danas neobično otežano, uslijed istih uzrok4), kako bismo mogli robom plaćati uvoz

148