Nova Evropa

izvinjujući se da пе šalje drugih pesama jer se boji da su duge. Početkom 1824, Gete će dobiti od Vuka prve dve knjige lajpciškog izdanja, objaviće gornji Vukov prevod u svom časopisu (Ober Kunst und Altertum«), spremiće i članak o „Srpskoj književnosti«, ali ga neće objaviti, Odmah zatim, u martu, Gete potiče gospodjicu fon Jakob {koju je za našu poeziju već bio zadobio Grim), te mu ona u aprilu šalje neke prepeve u stihu, Zainteresovan, Gete traži u maju da mu prevede sve što ima o Marku, a ona mu najpre šalje pesmu »Marko i kći гађа агарзкоба«, Која Сејеа уеота razočara, Ipak se on 1 даје zamima za pesme i traži, u septembru, da Gospodjica izostavi iz svoje zbirke pesmu »Marko Kraljević i Ljutica Bogdan«, jer da Markovu karakteru ne odgovara ono mesto dde hoće da beži. Gospodjica se (drugima) žali, što da ublažuje sliku jednog гопако odvraina junaka, i upozoruje Getea na Marikkovo divljaštvo u »Sestri Leke Kapetana«: »Ako činim što mogu da ružnog junaka učinim slavnim, ne pada mi na um da da činim i simpatičnim«; ali je ipak poslušala Getea, taj put. U aprilu sledeće godine, 1825, objavljuje Gete svoj opširni članak »Serbische Lieder«, povodom mnjezme zbirke prevoda, Gete piše majstorski i o toj temi, razume se; ali što se tiče glavnih činjenic4, on se drži misli Jakova Grima (čak je i čuveno muporedjenje s »P esmom nad pesmama« učinio pre njega Grim, Još 18151), Bitno se razlikuje od njega u oceni o epskim pesmama, Geteu smetaju »sujeverno-varvarske · ćudi« koje tamo vidi, a o Marku sudi ovako: »Njihov najveći jumak Marko, koji se kako-tako slaže s Carem u Jedreni, može da se uzme kao neki sirov pandan grčkom Herakklu i perzijskom Rustanu, ali dabogme na vrlo varvarski skitski načim, On је slavni i najači od svih srpskih jumaka, bezgramične snage, bezuslovan i zborom i tvorom. Jaše konja 150 godina, a sam doživi 300 godin4; najzad umre u punoj snazi, neznajući ni sam kako do toga dodje ...« Kad je izašla i druga sveska prevoda Talvijmih, Gete је застао (1827) nov članak i za mju, ali da nije objavio [»Serbische Volikslieder«). Marka tu naziva »apsolutnim monstruoznim junakom, prekim do zla boga, i koji nam je nemio maloliko da mu se čudimo«. Onda tu navodi Markov postupak sa crnačkom Mkneginjicom i dodaje ironično: »Teško da će izmiriti božanstvo i našu savest crkvama 1 manastirima koje Je posle pokajnički podizao« ...

Odmah posle gospodjice von Jakob, Gete je ukazao svoju pažnju i pomoć sugđradjaninu Viljemu Gerbardu, pismima, i beleškama u svom časopisu, pa kad je izašla nješova knjiga prevoda (krajem 1827, s oznakom 1828), i njenim povodom napisao je i objavio članak o našim pesmama (»Serbische Роезје«, 1828). I tu se opet Сеје зроббе о našu sirovost, i Marka zove satanskim duhom. Kad se, u to vreme, Vajmarski Мојуода ха-

- 152