Nova Evropa

je ispisao za sebe: »Da sam ja sebi puštao na volju, imao sam i }a nečeg u sebi da upropastim i sebe i svoju okolinu«, Plahovitost ne opravdava,

Mi koji o Marku imamo više izvora, mogli bismo reći da u Markovoj pojavi ima i nečeg »demonskog« u dobrom smislu reči, po čemu su i najveće Šekspirove ličnosti onako velike, Zar čovekom vlada samo razum, ili sam čovek; ne ukazuju li se kroz nas tako često neke više stihije, mile i nemile, i ne pružaju li prste u našu dušu i našu rabotu, kao onaj Vilenjak #z Geteove balade? »I ja mogu i konj može, ali ne da Bogl«... Usled te duboko sudbinske, nadlogične nepravde njemu učinjene, i jeste Markova duša gorka i poremećena, Markova veličina i leži u tome, da nije sveden sav na jednu aristotelsku formulu. Iz njega ne peva jedan ideal, kao iz Miloša, Ahila, Sida, nego onaj Život ljudski, koji je isto toliko lud koliko i razuman, — To bismo sve mogli reći mi; ali po materijalu kojim je raspolagao, Gete nije imao razloga da stvari toliko komplikuje, a nije osećao u sebi ni one intimne srodnosti da bi Marka tako produbljavao, Inače je Gete dabogme priznavao neodoljivi uticaj iracijonalnih sila i u istoriji, i kod pojedinca, a naročito kod velikih ljudi, usled kojih ovi nastupaju neodoljivi, i u dobru i u zlu smislu. U navedenoj skici o »Srpskim narodnim pesmama« (1827), on i Marku priznaje taku demonsku neodoljivost, ali to precizira ovako: »Mi ne možemo da mu uskratimo neku vrstu poštovanja koje nam uvek nameće neumilnost samom svojom pojavom; ali nam nije prijatan ni on mi njegovi drugovi«, j

Ruso i romantičari voleli su kod čoveka prirodu kao prirodu, nasuprot kulturi, Gete je naprotiv rekao: »Priroda je ćurka, od nje valja tek nešto napraviti«, Stoga nije dopuštao uporedjenje, naprimer, Nibelunške Pesme s Ilijadom. Jesu Nibelungi »zdravi i valjani« ljudi, njihova Je pesma dobra pesma, jedna zaklada nemačke književnosti; ali u njoj ima nešto usplahireno, barokno, egzaltirano po užasu, kakva је ı cela romantika, dok iz Omirove pesme govori jedna visoka kultura ukusa i mere. Da, Geteu se svidjalo madasve ono što su stari гуаћ „гоибле“; опје озјао и пебет prosvetitelj XVIII veka, — on ceni ljude iz pesme kao i one iz života, po пјћоуој Копstruktivnoj ulozi u društvenom organizmu; on vaspitava, a Marko je, dabogme, loš primer, Samo, pre nego što zamerimo tome kulturnom ekskluzivizmu, setimo se da su se u Ono vreme i naši učeniji ljudi rugali »govedarskoj« poeziji, — U svojoj Istoriji Srbš, pisao je Johan Kristijan Engl (1801) o Marku, »da je on, sudeći po pesmama, bio isto tako velik vratolomnik u ratu kao pijandura i izdgrednik u drugim stvarima«, Englovom Istorijom poslužila se za predgovor svoje zbirke prevoda бозроdjica von Jakob, i tu je našla podstreka za svoju tankoćutnu odvratnost prema Marku; pa da je s takim komentarom servi-

157