Nova Evropa

daljinama gde je uvijen u tajanstvenost; u primitivnoj epici oni su se osećali bliže tome mitosu. Gete je naprotiv najmanje voleo to nesigurno maštanje, Toga učenika prirode više su u prirodi zamimale boje, biljke, minerali, uporedna anatomija, nego t, zv. »prirodni čovek«, Narodna poezija nije zanj bila nikakva oprečna. vrsta prema višoj kulturnoj, »jer zapravo postoji samo jedna poezija, ona prava, — ona nije svojina ni plemstva, ni kralja, ni seljaka, ona izvire nezaustavno u prostom, čak divljem narodu, ali nije uskraćena ni obrazovanim narodima, čak ni vrlo obra-. zovanim ,.. Ona nije ispevana ni od naroda ni za nmarod«, 1 kolikogod voli čovečnost »Hasanaginice« i živahnost lirskih pesama, toliko su mu strani oni kolosalni, tmurni jumaci iz Ede, severni bogovi, nibelumški užasi. Milija mu je i naša oporost, jer је bar jasna, nedo germanska patetička maglovitost, »Nije to magloviti osmanski svet koji se spustio na jedno bolesno sto-. leće, rasplinut i zarazan kao epidemija, i stekao popularnost. i odviše jeftmu; ova jugoistočna narodnost tvrda je, opora, če-. kinjava, — i najbolji domaći mir za čas se pretvori u mržnju. i razmiricu.« Ali je i ona puna sujeverne tame, »neodoljive sudbine«, gde ptice i vračarice mogu da ustraše najboljeg čoveka; pa ni u toj poeziji »nema slobodnijeg i idealnijeg vidika ni na koju stranu«, mada se i u najstarijim pesmama zapaža »već znatna kultura«,

Mi ne možemo tražiti od publike, nastavlja Gete, da sentimentalno prigrli taj duh kao neku pomodnu egzotiku, nego se radi o tome, »da se osposobimo, takoreći, pohoditi Srbe na njinu oporom zemljištu, lično, kao da to činimo pre više vekova, te da obogatimo tim prilikama našu maštu, i uvežbamo se za slobodnije rasudjivanje«, — Eto reči jednog vaspitača XVIII veka, Eto Getea suvereno radoznala, kojemu je naša poezija najdraža po tome što je bujna, istmita, vrlo raznovrsna, te tako, u punoj pesničkoj transpoziciji, pruža jedno movo :đoznavanje života, i prirode, Divne li zabave duhu i duši! Lirska narav, kroz koju biju na sve strane bila života; vedar i svesno i nesvesno, Gete voli osmeh i humor više nego one mračne i strašno ozbiljne junačine epskih davnina. Što mu se u Edi naprimer osobito svidjalo, to je da mali patuljci zadaju velikim bogovima toliko. muke, i više puta je sam predstavljao onu scenu gde se bogu Toru rugaju majmuni; i potsmebnuo se paradoksu, kako se silni Nibelunzi svadjaju i satiru za blago patuljaka. I Sigfridu, зипčanom junaku, smeje se Gete, što je bio onako tup da u prijateljstvu zaboravi ljubav, Romantični gorostasi njemu su kadšto izgledali kao onaj džin, iz priče o Roteru, što slepo udara gde stigne i prijatelja i neprijatelja, Pa ni Marko nije mogao biti daleko odatle, ]

159